Bog Je Dao Svoju Riječ; Nepokolebljivi Autoritet

  • Home
  •  / 
  • Članci
  •  / 
  • Bog Je Dao Svoju Riječ; Nepokolebljivi Autoritet

II Poglavlje

Svakako mogu razumjeti sumnju i nemir koji se odvijaju u srcu jednog Rimokatolika kada se govori o temi nepokolebljivog autoriteta Pisma. Prije dosta godina i mene samog je mučila ta tema. Shvaćanje da je Božja pisana Riječ nepokolebljiv autoritet, i kako su spasonosna vjera i Pismo nerazdvojivi,  od  velike je važnosti. Osoba koja računa na Božju moć i vjernost može biti sigurna da će primiti sve ono što Bog obećava, «Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.»[1] Riječ Božja je stvaran temelj na kojeg možemo položiti svoje nade. Ako temeljimo svoju vjeru na tom sigurnom autoritetu da će Bog izvršiti sve što je obećao onim koji su u Kristu mi «vjerujemo i znamo.»[2] Zbog te neraskidive veze između Pisma i istinske vjere mi moramo proučavati Riječ Božju upravo zbog njezine istinitosti. Prisjetimo se riječi Apostola Pavla, «(Ljubav) ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.»[3]

Istina i Pismo

Gospodin Isus je u svojoj velikosvećeničkoj molitvi jasno rekao istinu o Božjoj Riječi, «Posveti ih kroz svoju istinu, tvoja riječ je istina.» Božja riječ ne samo da sadrži istinu, ona jest istina. Ova tvrdnja je dosljedna Starozavjetnim izjavama gdje nam Duh Sveti kontinuirano govori da je otkrivenje Božje istina. Sam Gospodin poistovjećuje istinu sa pisanom Riječju Božjom. Ne postoji niti jedan drugi izvor do Biblije na koji bi se mogla odnositi izjava, «tvoja riječ je istina». Svakome vjerniku jedini standard za istinu jest Pismo.

U Novom Zavjetu nalazimo da se Isus i njegovi apostoli vraćaju uvijek na Pisanu Riječ Božju kao konačnom autoritetu. Kada je bio kušan Isus je Sotonu od sebe tjerao tri puta riječima, «Pisano je».[4] Tom izjavom, «Pisano je», Isus pokazuje potpuno prihvaćanje autoriteta pisane Riječi. To je vidljivo i iz slijedećih Isusovih riječi, «Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam. Dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedan kovrčica slova Zakona sigurno neće nestati, a da se ne ostvari.»[5]

Osuda drugih izvora autoriteta

Isus je često korio Farizeje da svoje tradicije drže jednako važnima Riječi Božjoj. On ih je osudio jer su pokušavali iskvariti sam temelj istine izjednačavajući svoju tradiciju sa Riječju Božjom. Isus im je rekao, «ukidate Božju zapovijed svojom predajom, koju ste vi predali».[6]

Te farizejske tradicije su bili propisi, odredbe i pravila religijskih vjerovanja i prakse koje su tijekom vremena razvili učenjaci. Te odredbe i pravila su se prenosili usmeno ili pažljivo provjerenim spisima. Te tradicije, pismene i usmene, su tvorile skup kulturalnih materijala koji su postali službena tumačenja i vodilje u vjerskom životu i praksi. Čak su i jasna učenja Svetoga Pisma bila prosijana kroz tu tradiciju i oblikovana kako bi odgovarala ljudskim sklonostima i ukusima. U opovrgavanju Saducejskih učenja Isus je rekao, «U zabludi ste, odgovori im Isus jer ne poznajete ni Pisma ni moći Božje.»[7] Pismo je konačni autoritet, jer je nadahnuto. Samo Pismo je konačni sudac svih ljudskih tradicija i zaključaka. Riječ Gospodnja nas uči, «Svaka je Božja riječ prokušana, štit onima koji se u nj uzdaju».[8]

Odmah u slijedećem stihu kaže, «Ne dodaj ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim». Ovo učenje i zapovijed nam jasno govore da je Riječ Božja čista i neiskvarena. Sam Bog je izdahnuo Pisano Riječ i samo ona jest mjerilo vjere i to je potpuna istina, drugačije ne može biti. Stoga, svaku crkvu koja proturječi Pismu i pokušava mu umanjiti značaj u vjeri i životima ljudi, možemo smatrati lažnom i prijevarnom koja pokušava ukloniti Boga s Njegova trona i sebe postaviti kao mjerilo apsolutnog autoriteta.

Načelo «Samo Pismo»

Riječ Božja postoji na svijetu od vremena kada je Bog dao Deset zapovijedi (Bog ih je svojom rukom upisao na kamene ploče[9]) pa sve do danas. Izraz «Sola Scriptura» ili «Samo Pismo» znači da je Biblija jedini i dostatan izvor iz kojega saznajemo kakva trebaju biti naša vjerovanja o Bogu i što Bog očekuje od čovjeka. Izraz «Pismo kaže» nije nikakvo nagađanje, već točni transkript. Zapovijed da vjerujemo onome što je pisano znači da moramo primiti čistu Riječ Božju. To znači da se ta Riječ izdvaja iz svih ostalih mogućih izvora, ona je istina kojoj osoba treba vjerovati, tu se radi o Božjoj nepokvarljivoj istini. U Izrekama 22:21 otkrivamo što se ljudima nudi, «da te poučim riječima istine, da uzmogneš pouzdanim riječima odgovoriti…» Za spasenje besmrtne duše potreban je pouzdanost. U svojoj posljednjoj zapovijedi u Pismu Bog jasno i odrješito zapovijeda neka nitko ne nadodaje niti oduzima Njegovoj pisanoj Riječi. «Ja svakomu tko čuje proročanske riječi ove knjige izjavljujem: Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla napisana u ovoj knjizi; a ako tko što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad, opisane u ovoj knjizi.»[10]

Načela tumačenja

Tumačenje Pisma po načelu «Samo Pismo» je sukladno sa riječima koje nam Bog daje u Psalmu 36:10, gdje kaže, «U tebi je izvor životni, tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo.» Božju istinu vidimo u svjetlu Božje istine. Apostol Pavao nam govori isto to, «I mi o tom govorimo ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.»[11] Pod svjetlošću koju Bog isijava mi možemo vidjeti Njegovu istinu. Pismo posjeduje vlastita načela tumačenja. Nadahnut Duhom Svetim apostol Petar kaže, «Prije svega ovo znajte: nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja, jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskog htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetog.»[12] Petar nam ovdje jasno govori da ako želimo sačuvati čistoću Pisma načelo tumačenja mora dolaziti iz istog čistog izvora kao i dio koji želimo protumačiti, dakle iz Pisma. Jedino uz pomoć Duha Svetoga možemo ispravno razumjeti Pismo. Duh Sveti Božjim slugama daje razumijevanje Pisma, i u ovome nalazimo isti princip, jer i to razumijevanje koje Duh daje vjernicima čini to po Pismu. Dakle, samo Pismo je mjerilo kojim tumačimo istine Pisma, «Duh je onaj koji svjedoči, jer je Duh istina».[13]

Oni koji uistinu žele biti vjerni Gospodinu u tom načelu «Samo Pismo» moraju držati Njegovu zapovijed, «Poslušajte moju opomenu! Gle, svoj duh pred vas izlijevam, hoću vas poučiti svojim riječima.»[14] Onaj koji traži istinu o ovoj temeljnoj stvari mora slijediti upute iz Psalma 51:19, «…srce raskajano, ponizno, Bože nećeš prezreti.» Gospodin neće prezreti, već će otkriti temelje istine Isusa Krista i njegovih Apostola. Rečeno riječima apostola Ivana, «Ovo je taj učenik što svjedoči za ovo i napisa ovo, i znamo da je istinito njegovo svjedočanstvo.»[15] Ovo su napisali i apostol Ivan i Petar i Pavao kako bi oni koji su pomireni sa Bogom znali da je Njegovo svjedočanstvo istinito.

Jasnoća i dostatnost Pisma

O potpunoj dostatnosti Pisma govorio je apostol Pavao, «Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen opremljen za svako djelo ljubavi.»[16] Sve što nam je potrebno kako bi spoznali konačnu istinu i autoritet jest Pismo. To je stoga što Riječ Božja ima vlastita pravila povijesno-gramatičkog tumačenja. Oni dijelovi Pisma koji jasno izražavaju istinu pojašnjavaju dijelove koji su nam nejasni. Božja volja i istine Evanđelja Duh Sveti će otkriti onim vjernicima koji molitvom i proučavanjem Pisma traže te istine. Kada vjernik uspoređuje Pismo sa Pismom pod vodstvom Duha Svetoga tada može biti siguran da je zaštićen od opasnosti svojevoljnosti, egoističnosti, raznih mističnih zabluda, vjerskog fanatizma i krivovjerja. Zemaljski čovjek, pod time mislim na one koje Duh Sveti nije dotaknu i ne prebiva u njima, vodi jedino vlastito pomračeno shvaćanje. Za takve Pismo kaže, «Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.»[17]

Pismo je vrlo jasno da i dijete može spoznati vjeru kroz pisano Riječ Božju. Apostol Pavao piše Timoteju, «jer od djetinjstva poznaješ sveta Pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa.»[18] Veliki dio Pisma je vrlo jasan i izravan. Na primjer, Ivan 3:36 nam govori, «Tko vjeruje u Sina ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu.» Značenje ovoga stiha je jasno i odrješito, kao i većina Pisma.

Tvrdnja kako načelo «Samo Pismo» nije moguće

U pokušajima da se opravda tradicija kao jednaki autoritet Pismu često se poziva na posljednje stihove Ivanova Evanđelja, gdje stoji, «A ima i mnogo drugoga što učini Isus i kada bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.»[19] Jasno da postoje i mnoga djela našeg Gospodina Isusa koja nisu zabilježena u Pismu, no ipak Pismo i dalje ostaje mjerodavni zapis kojeg je Duh Sveti dao svom narodu.

Nema niti jedne Gospodinove rečenice koja bi bila mjerodavna, a nalazi se izvan pisane Riječi Novoga Zavjeta. Okretati se tradiciji koju nije dao Duh Sveti u potrazi za istinom je uzaludno. Nije istinita ideja da su se neke izreke i događaji iz Isusova života očuvali samo usmenom predajom. Kada samo uzmemo u obzir promjenjivost jezika, krhkost verbalne komunikacije, propuste ljudskog pamćenja takve tvrdnje su apsurdne. Vjera u ljudske tradicije zahtjeva praznovjernu naivnost i iracionalnu  lakovjernost. Samo Pismo nam daje jedan takav primjer koji se pojavio u vrijeme kada je Ivan pisao svoje Evanđelje. Ivan opovrgava lažnu tradiciju, «zato se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti.»[20] Ta glasina kako će se Gospodin vratiti prije nego Ivan umre nije bila pisana Riječ Božja; no ipak je kružila crkvom u Ivanovo vrijeme.

Još jedan od pokušaja opravdanja tradicije jest kako rana Crkva nije imala Novi Zavjet, no apostol Petar se osvrće na pisanje apostola Pavla kada kaže, «…kao što vam je i naš ljubljeni brat Pavao prema danoj mu mudrosti pisao. On to čini u svim poslanicama u kojim govori o ovome. U tim poslanicama ima teško razumljivih mjesta, koja neuki i nepostojani ljudi izvrću kao i sva ostala Pisma na svoju vlastitu propast.»[21]

Petar, također kaže, da piše kako bi vjernici zapamtili što je rekao, tako kaže, «Zato ću vas uvijek podsjećati na ovo, premda sve i sami znate i premda ste učvršćeni u sadašnjoj istini.»[22]

Od najranijih vremena veliki dio Novoga Zavjeta je bio dostupan. Apostol Pavao, nadahnut Duhom Svetim, zapovijeda da se njegove poslanice čitaju i u drugim crkvama, a ne samo u onima kojima su poslane. To nam je jasan pokazatelja da je pisana Riječ Božja kružila ranom crkvom još za života apostola. Uvijek je bilo moguće slijediti Božju zapovijed da vjerujemo onome što je zapisano, i uvijek je se slijedilo. Po tome pitanju mi moramo pokazati poniznost, «ne ići iznad onoga što je zapisano», ili riječima apostola Pavla, «Ovo sam sve braćo primijenio na se i Apolona zbog vas, da na nama učite (što znači riječ): Ne preko onoga što stoji pisano! Da se ne uznosite što pristajete uz jednoga protiv drugoga.»[23]

Apsurdni princip kako je tradicija potrebna jer rana Crkva nije imala Novi Zavjet zanemaruje dvije, vrlo jednostavne, činjenice koje se tiču Božje brige za ranu Crkvu.[24]

Prije negoli je nastao novozavjetni kanon Apostoli su još uvijek bili prisutni kao predstavnici koje je sam Krist odabrao i obdario ih svojim autoritetom. Čak i u prelaznom stadiju apostoli su propovijedali iz Staroga Zavjeta i koristili ga kao autoritet i vodič za sva pitanja vjere  i morala.[25] Novozavjetni spisi su uvršteni u kanon Svetoga Pisma kada je zadnji živući apostol dovršio svoj rad. Pisano otkrivenje Isusa Krista se bližilo kraju, jer je posljednje proročanstvo o spasenju bilo dano kroz Njega.

Vjernikova ljubav spram Boga i Propisi

Ako nemamo potpuno povjerenje u Isusove riječi tada ne možemo reći kako Ga ljubimo, i tu se opet vraćamo na važnost Pisma, «Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja već od Oca koji me posla.»[26]

«Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći.»[27] Živeći na ovoj zemlji na slavu svojega Oca, Isus je mogao reći, «Onaj koji me posla sa mnom je. On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.»[28]  Isusov krajnji cilj je bio zadovoljiti Oca, kako bi to učinio okretao se Pismu, potvrdivši poruku Staroga Zavjeta, «Savršen je Zakon Jahvin dušu krijepi; pouzdano je svjedočanstvo Jahvino neuka uči.»[29]

Kako bi vjernik bio uistinu odan Gospodnjem putu treba se samo držati onoga što je pisano «riječ tvoja je istinita.» Svaki istinski vjernik mora prepoznati da postoji mjerilo po kojem se prosuđuje je li nešto istina ili laž, sa čime je Bog zadovoljan, a čime nezadovoljan. U prošlosti to mjerilo se nazivalo «mjerilo vjere» ili «temelj istine», što bi značilo, mjerilo po kojoj prepoznajemo istinu. To načelo, jasno nalazimo u Starom i Novom Zavjetu, da je sama Božja Riječ temelj istine. Nemoguće je prihvatiti Isusa, a odbijati mjerilo Očeve riječi koju nam daje kroz Njega. Ne postoji nikakva međupostaja na kojoj antibiblijska pobožnost može naći utočište. Izbor je jasan, ako ljubite Boga ljubite i Njegovu Riječ, ne Njegovu Riječ plus ljudske predaje. Ne možete reći kako ljubite Boga, a prezirete Njegovu Riječ jer istinska je duhovnost utemeljena na Riječi, «Ali na koga pogled svraćam? N siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.»[30]

Izvor autoriteta Rimokatoličke crkve

Teška srca se vraćam na ovu temu  izvora autoriteta Rimokatoličke crkve, imajući na umu kako sam i sam godinama poučavao muškarce, žene i djecu ovoj doktrini o kojoj ću sada govoriti.

Katolička crkva se izravno izjašnjava po pitanju te doktrine. Službeno učenje glasi,

«Katolička crkva, kojoj je povjereno prenošenje i tumačenje Otkrivenja, ‘ne temelji svoju sigurnost o otkrivenim joj istinama samo iz Svetoga pisma, oboje i Sveto pismo i Tradicija trebaju biti prihvaćeni i štovani sa jednakom pobožnošću i revnosti.»’[31]

Ova izjava je službeno poricanje dostatnosti Pisma. To je odbacivanje autoriteta Pisma, jer jedino Pismo donosi svim Božjim stvorenjima Njegov autoritet i moral koji je nad svim stvorenjima. Crkva ne može tvrditi da je kršćanska ako Tradiciju drži jednako važnom kao Pismo, jer time omalovažava Pismo. To je kao da muž kaže kako voli svoju ženo, ali jednako voli i svoju tajnicu. Takvog čovjeka nazivamo preljubnikom, jednako tako i Vatikan čini preljub sa svojim štovanjem Tradicije sa jednakom pobožnošću i revnosti. Ta odanost i revnost znače nevjernost i odbacivanje Pisma kao konačnog autoriteta.

U katolicizmu tradicija zauzima superiorniji položaj

Priroda svakog autoriteta jest da je on samoupravan. Vjerskom životu je potreban suveren autoritet, ako imamo dva autoriteta koji upravljanju vjerskim životom osuđeni smo na propast, jer jedan autoritet će prevladati onaj drugi. Kada Vatikan kaže kako se Tradicija i Pismo  trebaju jednako štovati, to je samo crkveni primjer Orwelove životinjske farme gdje su sve životinje jednake, samo su neke jednakije od drugih. U Vatikanu Tradicija je uvijek bila ‘predsjedavajući’ koji uvijek donosi presudu u pitanjima autoriteta. Rim živi i provodi svoja pravila po tome načelu. Primjerice, u ‘Ispovjedi vjere’ sa Trentskog koncila u dijelu o podložnosti kaže,

«Prihvaćam apostolske i crkvene tradicije i sva druga svetkovanja i ustroj same Crkve. Također prihvaćam Sveto Pismo kakvo je naša sveta Majka Crkva posjedovala i posjeduje, čija je dužnost prosuđivanje, pronalaženje prave istine i značenja Svetog Pisma; nikada neću prihvatiti tumačenje niti tumačiti Pismo drugačije nego u skladu sa jednoglasnim pristankom Očeva.[32]

Autoritet ili mjerilo vjere je čvrsto u rukama Rimske hijerarhije, ljudi koji čine tu hijerarhiju jesu «sveta Majka Crkva». Oni su ti koji prosuđuju Pismo, tako da na kraju obični vjernik katolik više ne vjeruje u Svemogućeg Boga i Njegovu pisanu Riječ, već u svetu Majku Crkvu i njezinu Tradiciju, a to je ono što je utisnuto u umove svih katoličkih vjernika.

Primjere u kojima vidimo na koji to način sveta Majka Crkva vlada i upravlja nalazimo u Katekizmu Katoličke crkve, «Kao što majka uči svoje dijete govoriti kako bi moglo komunicirati, tako i nas Crkva naša Majka uči jezik vjere kako bi nas uvela u razumijevanje vjerskoga života.»[33] No, po pitanju najvažnije teme, vjere u Krista, kojega Pismo naviješta kao sve dostatnog Spasitelja, taj isti izvor autoriteta zahtijeva od duša da se utječu njezinoj majčinskoj brzi, a ne da svoje oči usredotoče na Krista i samo Krista.

Katolička crkva i službeno izjavljuje,

«Vjera je crkveni čin. Vjera Crkve nadilazi, začinje, podržava i hrani našu vjeru. Crkva je majka svih vjernika. ‘Nitko ne može imati Boga za Oca kao nema Crkvu za Majku»’[34]

Gospodin Isus upozorava one koji povrijede one najmanje i navode ih na grijeh. Svatko tko ožalošćuje duše, pa i one najslabije, i prijeći im ulaz na put Božji, bolje mu je da si objesi oko vrata mlinski kamen i baci se u more, jer takvi će završiti u jezeru ognjenom koje se nikada ne gasi. Kakva li je sudbina Crkvenoga sistema koji uči kako «Pismo i Tradiciju moramo jednako prihvaćati sa jednakom pobožnošću i revnošću»?

Nepogrešivost Pape

U katoličkoj crkvi temelj autoriteta jest apsolutan, no umjesto da je to Božji autoritet u Pismu, to je autoritet jednoga čovjeka, rimskog Pape. Krajnji autoritet leži u odlukama i dekretima pape na vlasti. To je vidljivo iz dokumentacije službenog katoličkog izvora, Vatikanski kanon zakona koji kaže,

«Vrhovni Svećenik, po prirodi svoje službe, posjeduje autoritet nepogrešivog učenja kada kao vrhovni učitelj i pastir svih vjernika… proglašava vjersku doktrinu ili moralno učenje kojeg se mora držati.»[35]

Kakva se reakcija zahtjeva od ‘kršćanskog puka’ piše u Kanonu 752, «Čak i ako nema pristanka vjere, nužno je odati religiozno poštovanje intelektom i voljom učenju Vrhovnog Svećenika…»Ušutkan je svaki zahtjev koji bi se protivio tom totalitarnom nametanju nepogrešivosti odredbom kanona 333 dio 3, «Nikakva žalba niti molba nije moguća u odlukama ili dekretima Rimskog Velikog Svećenika.»

Prema Svetome Pismo nepogrešivost je Božja osobina, a ne jednoga čovjeka ili grupe ljudi. Vječnost, sveznanje i nepogrešivost su Božji atributu, atributu Njegova Bića koja se ne mogu prenijeti na stvorenje. Bog kaže da On ne može lagati i da «Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti.»[36] Ipak tvrdnja o ‘papinskom nepogrešivom autoritetu’ nije ništa drugo doli tvrdnja o božanstvenosti. Vatikanska doktrina se hvasta kako je Papa «Sveti Otac».[37] Ništa ne pokazuje jasnije papinsku aroganciju kao doktrina o nepogrešivosti. Papa, postavivši sebe kao vrhovnoga je de facto zanijekao Božji apsolutni autoritet!

Navodna nepogrešivost i povijesne činjenice

Da ljudska vlast tvrdi kako je nepogrešiva kako bi bila ‘poput Boga’ prkosi mašti. U svojatanju Božjeg atributa, nepogrešivost, Rim ne samo da se izruguje Bogu i Njegovoj istini, već i niječe povijesne činjenice. Papu Honorija (625-638) je Šesti ekumenski koncil (680-681) osudio kao heretika, također ga je osudio i Papa Leo II, kao i svaki papa do 11. stoljeća. Dakle, imamo ‘nepogrešivog’ papu kojeg drugi ‘nepogrešivi’ pape osuđuju kao heretika. Postojao je čak i jedan papa koji je odbijao nepogrešivost papinske institucije. Katolički povjesničar August Bernard Hasler piše, «ali (Papa) Ivan XXII nije želio niti čuti o svojoj nepogrešivosti, jer ju je doživljavao kao neprikladno ograničavanje svojih prava kako vladara, i u buli Qui quorandam (1324) osuđuje Franjevačku doktrinu o papinskoj nepogrešivosti, nazivajući je đavoljim djelom.»[38]

Božja zapovijed, «Ja sam Jahve Bog tvoj…nemoj imati drugih bogova uz mene.»[39] poništava Vatikansku doktrinu o nepogrešivosti. Tu istu, navodnu, nepogrešivost možemo naći izrečenu na drugačiji način, npr. U tvrdnji Rima kako je njihova tradicija božanski nadahnuta.

Rim tvrdi kako je njegova tradicija sveta

Kako bi sačuvali svoju pompu, ceremonije i sakramente Rim, službeno izjavljuje kako je njihova tradicija sveta.

«Sveta tradicija i Sveto pismo su usko povezani i komuniciraju međusobno. Jer, obje proizlaze iz istoga božanskog izvora, spajaju se tako da tvore jedno i kreću se prema istome cilju.»[40]

Rim, ne samo da tvrdi, kako Sveta tradicija dolazi od istog izvora kao i Pismo i tvore ‘jedno’, već i da Sveta tradicija u potpunosti prenosi Božju Riječ. Izjavljuju,

«Sveto Pismo je Božji govor zapisan po nadahnuću Duha Svetoga, a (Sveta) tradicija u potpunosti prenosi Riječ Božju koju su Isus Krist i Duh Sveti povjerili apostolima. Prenosi se nasljednicima apostola kako bi, prosvijetljeni Duhom istine, mogli vjerno sačuvati, objasniti i širiti je propovijedanjem.»[41]

Ovakvo učenje obeščašćuje i huli Božje ime i Njegovu Svetu Riječ. Pismo nas uči da Božju Pisanu Riječ ne možemo miješati ni sa čim drugim. Sam Isus Krist je rekao, «Pismo se ne može uništiti.»[42] «Nije li riječ moja poput vatre- riječ je Jahvina- i nije li slična malju što razbija pećinu?»[43] Izjava katolika kako tradicija u potpunosti prenosi Riječ Božju je doslovno hula na Duha Svetoga. Sam Duh Sveti prenosi Svoju Riječ vjernicima. Duh Sveti ne pokušava prenositi nesvetu Tradiciju koja podržava idolopoklonstvo, praznovjerje i vračanje. «Tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća meni bez ploda, nego čini ono što sam htio obistinjuje ono zbog čega je poslah.»[44] Duh Božji je taj koji istinsku vjeru zapečaćuje u srce vjernika, jer On sam jest Duh istine. Njegovom božanskom svjetlošću i moći svim je vjernicima učinkovito dana Pisana Riječ posredstvom Duha Svetoga. Dokaz porijekla Svetoga pisma jest komunikacija Duha Svetoga i Njegova svijetla i autoriteta koje nalazimo u Pismu. Duh Sveti donosi svoju Riječ vjernicima.

Tradicija kako je koriste katolici

Izjava Vatikana kako «sveta Tradicija u svojoj potpunosti prijenosi Riječ Božju» ne samo da omalovažava osobu trojstva, Duha Svetoga, već navodi ljude da se okreću Tradiciji umjesto Duhu Svetome da im donese Riječ Božju. Upravo to i jest želja Rima, što i sami naglašavaju u 113. paragrafu Katekizma, «Čitajte Pismo unutar ‘živuće Tradicije cjelovite Crkve’» Rim ide tako daleko da čak kori one koji odlutaju, jer kako kažu «…postoji tendencija čitanja i tumačenja Svetoga Pisma izvan Tradicije i Crkvenog Učiteljstva.»[45]

U svojoj ‘Tradiciji i Učiteljstvu’  Rimska Crkva ostavlja mjesta štovanju, navodnim, relikvijama mučenika, podizanju oltara, paljenju tamjana, posvećivanju slika i hramova, molitvi svetcima i umrlima. Takvo lažno bogoštovlje se naučava i prakticira i isključuje se vodstvo i poučavanje Duha Svetoga. Vatikanska učenja osuđuje sama riječ Božja, «Jao vama učitelji Zakona jer ste odnijeli ključ spoznaja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste.»[46]

Apostol Pavao potiče vjernike da se pouzdaju u, «…očitovanju Duha i snage, da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu»[47] Kao što je Izraelcima u pustinji svakoga dana davao svježu manu, tako i nama, ako smo žedni i gladni Božje pravednosti Duh Božji iznova donosi i otkriva Pismo. Stoga je svima koji ljube katolike obveza odvratiti ih od ljudskih riječi i uputiti ih na Pismo gdje će pronaći Onoga koji je rekao, «…tko vjeruje u me. Kako veli Pismo: ‘iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode’»[48]

Tvrdnja kako je apostolsko naslijeđe održavanje tradicije

Pod naslovom «Apostolska tradicija» i podnaslovom «…nastavlja se u apostolskom naslijeđu», Rim tvrdi slijedeće,

«Kako bi potpuno i živo Evanđelje bilo sačuvano u Crkvi, apostoli su ostavili biskupe i njihove nasljednike. Oni su na njih prenijeli ‘svoj vlastiti autoritet poučavanja’. ‘Apostolsko propovijedanje, koje se na poseban način izražava u nadahnutim knjigama, mora biti očuvano u neprekidnoj liniji nasljeđa sve do kraja vremena.’ To živo prenošenje, postignuto po Duhu Svetome se naziva Tradicija se  razlikuje od Svetoga Pisma, ali je usko povezana sa njime.»[49]

U Pismu niti na jednom mjestu se ne spominje ‘neprekidna linija nasljeđa’ (koja na kraju postaje «apostolsko nasljeđe»). U Novome zavjetu nalazimo da su apostoli postavljali starješine i đakone, a ne apostole. Pa ipak, Rim svoje stajalište temelji na neprekinutoj liniji nasljeđa koja potječe od apostola.[50] Kada bi željeli biti dosljedni u korištenju koncepta «apostolskog naslijeđa», istinski nasljednici apostola su Božji svetci, oni koji su, «nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist.»[51], i ako se ta temeljna doktrina uništi nismo u apostolskoj vjeri, nego smo je iznevjerili. «Apostolsko nasljeđe» bez apostolske doktrine je prijevara. Ta doktrina daje ljudima mudrost kako bi se spasili kroz vjeru po Isusu Kristu.

Bogohule protiv Duha Svetoga

Pomno ispitivanje doktrine Katoličke crkve nam otkriva kako, ne samo da je njihov autoritet nebiblijski, već je i pokušaj potpunog uzurpiranja Božjeg autoriteta u Pismu. «Sveta Majka Crkva» u biblijskom terminu nije niti sveta niti strogo određena «crkva». Točnije je nasljednica Rimskoga carstva što možemo vidjeti po njezinom duhu i karakteru koji nalazimo u njenim arogantnim zakonima, tradicijama i poganskim običajima. (Ovom temom ćemo se više baviti u četvrtom poglavlju.)

Nazivajući svoju tradiciju svetom i stavljajući je u isti rang sa Svetim Pismom i u isto vrijeme tvrditi kako je Papa nepogrešiv jest hula na Duha Svetoga, i iz tog razloga nikakvi kompromisi, pregovori ili ujedinjenje neće biti mogući između Vatikana i Kristove zaručnice. U Isusovo vrijeme «Hramska kurija», farizeji su sebe smatrali dobrima, ispravnima i svetima. Bili su uvjereni kako Bog radi kroz njihova učenja i njihovo upravljanje. No, Isus im je rekao da su slični, «okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža.»[52] Na vrlo sličan način privilegije, ponos i tvrdnje Rimskog sustava kako su upravo oni glasnogovornici Božji, Bog nam u svojoj Riječi otkriva na nisu ništa drugo doli, «prijevarni duhovi i đavolske nauke.»[53]

U svome predznanju se  Duh Sveti, kao vodič i tješitelj istinske Crkve, pobrinuo za odgovore na opasne i sveprisutne prijevare Rimskoga sistema i njegova izmišljenog temelja autoriteta.  Sam Bog koji je počeo pisanje svoje Riječi vlastitom, rukom, u ovim posljednjim danima govori i nama, «po Sinu».[54] Taj isti Sin je potvrdio pismo Staroga Zavjeta i kao Alfa i Omega kome je dana sva vlast na nebu i zemlji potvrdio je i Novi Zavjet i zapovjedio njegovo pisanje vlastitim riječima upućenim apostolu Ivanu, «što vidiš napiši u knjigu.»[55] Isusova se volja, utjeha i savjeti vjernicima očituje pisano, Sveto Pismo je dano vjernicima kao milostivi i čvrsti oslonac protiv pomutnje, tame i nesigurnosti u ovaj popis pribrajam i Katoličku Crkvu. Zahvaljujemo našem Gospodinu zbog bogatstva i pouzdanja kojeg imamo u Pismu koje je istina, jer, «Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.»[56]

Vjera, pisana Riječ Božja i spasenje

Neraskidiva je veza između sigurnosti Pisma i spasonosne vjere. Vjera je dar Božji koji dolazi po Riječi Božjoj, «vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom.»[57] Vjera mora imati temelj, a taj potporanj vjere ne može biti ništa drugo doli Njegove Riječi koja ne može lagati. Srce vjernika mora djelovati i prihvaćati ono što On kaže. Kada Bog govori duši kroz svoju Riječ, Duh Sveti čini da ta Riječ bude djelotvorna. Biblija nas uči da se vjernik pred Bogom opravdava vjerom, «…jer tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona.»[58] Kakva je to sila ili argument po kojem se čovjek opravdava? Pismo također postavlja to pitanje, «Po kojem Zakonu? Zakonu djela? Ne, već po zakonu vjere.»[59] Vjernici nisu u nedoumici. To je zakon vjere koji je djelo milosti, isključujući svaku vrstu hvalisanja, donoseći krajnje uvjerenje i silu. Vjera je kanal za nesebičnu milost, o kojoj ovisimo, koja odnosi svaku sumnju i učvršćuje nas u sigurnost Riječi Božje. Po vjeri, oslanjajući se na Božju istinitost, osoba može ući u stvarnost života u Kristu Isusu, «klicat ćete od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti.»[60]

Čitav se život oslanjamo na vjeru, vjerujemo da ljudi govore istinu primjerice, vjerujemo da ljudi u našoj obitelji govore istinu, da svjedoci na sudu kada se zaklinju govore istinu. Apostol Ivan kaže, «Ako dakle primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće. Ovo je naime svjedočanstvo Božje: One je svjedočio o svom Sinu. Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi; tko ne vjeruje u Boga, pravi ga lašcem, jer ne vjeruje svjedočanstvu koje Bog daje o svom Sinu. A ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina , ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.»[61] Vjera je, dakle, veza između duše i Gospodina. Vjerom u Krista nama se pripisuje Njegova pravednost i Bog nas prihvaća.

Oni koji su «spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili»[62] nisu ništa nego budalasti. Takvi budalasti ljudi sumnjaju u pisanu Riječ Božju ili stavljaju nešto drugo u isti rang sa tom Riječi čime omalovažavaju autoritet i silu te Riječi. Čineći te pogreške promašujemo cilj, vječni život u Isusu Kristu. Ono što je uistinu zabrinjavajuće i ozbiljno jest to da Crkva koja tvrdi kako je potrebno voljeti crkvenu tradiciju jednako kao i Riječ Božju, jer su i jedno i drugo imaju isto značenje. Takovo učenje Crkve izmiče sam temelj spasonosne vjere. No, možemo biti zahvalni što shvaćamo dostatnost, istinu i sigurnost Božje Riječi. Apostol Pavao kaže, «poznaješ sveta pisma koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krist Isusa.»[63] Nema niti jedne knjige koja bi imala toliku moć kao Biblija. Nitko ne može potaknuti ljudska srca, savjesti i umove ljudskoga roda. «Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakog dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.»[64] Pitanje jest, jeli soba povjerovala istinitosti te riječi i Gospodinu o kojem ta riječ govori, ako jest, tada možemo sa radošću reći, «Krist je suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima uskrsno.»[65]

«…jer znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati povjereno mi blago od onoga Dana.»[66]

Bilješke

[1] Hebrejima poslanica 11:1

[2] Ivan 6:69

[3] I Korinćanima 13:6

[4] Matej 4:4,7,10.

[5] Matej 5:17-18.

[6] Marko 7:13

[7] Matej 22:29

[8] Izreke 30:5

[9] Izreke 30:5

[10] Otkrivenje 22:18.19

[11] I Korinćanima 2:13

[12] II Petrova 1:20,21

[13] I Ivanova 5:6

[14] Izreke 1:23

[15] Ivan 21:24

[16] II Timoteju 3:16,17

[17] I Korinćanima 2:14

[18] II Timoteju 3:15

[19] Ivan 21:25

[20] Ivan21:23

[21] II Petrova3:15,16

[22] II Petrova1:12

[23] I Korinćanima 4:6

[24] U Dodatku I se detaljnije bavim temom Pisma danoga prvoj Crkvi.

[25] Djela apostolska 17:2-18:28, 28:23; Galaćani 3:8; Rimljani 9:17.

[26] Ivan 14.23,24

[27] Matej 24:35

[28] Ivan 8:29

[29] Psalam 19:8

[30] Izaija 66:2

[31] Cathecism of the Catholic Church, (Katekizam Katoličke crkve), drugo izdanje (United States Catholic Conference, Inc-Liberia Editrice Vaticana, 1997) Paragraf 82. Svi daljnji korišteni citati će biti iz ovoga izdanja, osim ako nije naznačeno drugačije.

[32] Henry Denzinger, The Sources of Catholic Dogma, (Izvori Katoličke dogme), Preveo Roy J Deferrari iz Enchridion Symbolorum, 30 izdanje (St. Kouis, MO: Herder book Co.,1957)# 995. Kroz čitavu knjigu podebljana slova u citatima dodao autor.

[33] Catechizm, (Katekizam) Paragraf 171.

[34] Caechizm, (Katekizam) Paragraf 181.

[35] Code of Canon Law, (Kodeks kanonskog zakona) Kanon 749.

[36] Titu 1:2, Izaija 43:10

[37] The Catholic Encyclopaedia, (Katolička enciklopedija) urednik Robert Broderick, (Nashville, TN: Thos. Nelson Inc., 1976) str. 217. Pod Otac: «Sveti Otac je naziv samoga Pape. Bog Otac je Prva osoba Blagoslovljenoga Trojstva.»

[38] August Bernard Hasler, How the Pope Became Infalable: PiusIX and the Politics of Persuasion (Kako je papa postao nepogrešiv: Pio IX i politika uvjeravanja) (Garden City, NY: Doubleday&Co., Inc.,1981) str 36,37. Prvi puta objavljeno u Njemačkoj pod naslovom Wier der Papst Unfehlbar Wurde (Verlag, Munchen: R.Piper & Co., 1979).

[39] Izlazak 20:2-3

[40] Catechizm, (Katekizam) Paragraf 80

[41] Catechizm, (Katekizam) Paragraf 81, kosa slova i zagrada se nalazi u originalu.

[42] Ivan 10:35

[43] Jeremija 23.29

[44] Izaija 55:11

[45] «DOMINUS IESUS» 05.09. 2000 http://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/re_con_cfaith_doc_20000806_dominus-iesus_en.html

[46] Luka 11:52

[47] I Korinćanima 2:4,5

[48] Ivan 7:38

[49] Catechizm, (Katekizam) Paragraf 77,78

[50] U Isusovo vrijeme farizeji su bili odani «živućoj Tori». Za njih Pismo nije bilo konačno,završeno otkrivenje. Njihova odanost je bila znanju za koje su tvrdili da dolazi kroz Mojsijevu Tradiciju. Na upravo isti način Rim tvrdi da se «živuća predaja» nazvana Tradicija prenosi apostolskim nasljeđem.

[51] Efežanima 2:20

[52] Matej 23.27

[53] I Timoteju 4:1

[54] Hebrejima 1:2

[55] Otkrivenje 1:11

[56] I Timetojeu 3:16,17

[57] Rimljanima 10:17

[58] Rimljanima 3:28

[59] Rimljanima 3:27

[60] I Petrova 1:8

[61] I Ivanova 5:9-12

[62] Luka 24:25

[63] II Timoteju 3:15

[64] Hebrejima 4:12

[65] I Korinćanima 15:3-4

[66] II Timoteju 1:12.