Euharistija

Sjećam se svoje prve Euharistije i gorljivosti koju sam osjećao koračajući prema oltaru. Sjećam se kako sam kao dječak revno išao na Misu i primao sakrament Euharistije. U svojim kasnim tinejdžerskim godinama na Misu sam išao svaki dan. Također, dok sam učio za svećenika Misu smo imali svaki dan, za koju smo se pripremali pola sata prije početka, molitvom časoslova i pjevanjem. S velikom sam pobožnošću uzimao hostiju i potom provodio nekoliko trenutaka u tihoj molitvi. Svi oni koji su bili odani katolici razumiju ove osjećaje povezane sa Euharistijom.

Anibal Pereira Dos Reis iz Brazila doživljaj svoje prve Euharistiju opisuje slijedećim riječima:

«Ispunjali su me najčišći osjećaji. No, jednom od dječaka dogodilo se nešto što je narušilo svečanost tog časa. U trenu kada mu je svećenik stavio hostiju na jezik on je zavikao, «velečasni hostija je zapela». Svećenik je brzo prišao uznemirenom dječaku i rekao mu neka bude tiho i neka ne pokušava prstima izvaditi hostiju iz usta. Dodirivati hostiju prstima je svetogrđe. Nakon završetka Mise dječaci i djevojčice su se okomili na tog dječaka govoreći mu kako nije odao dužno poštovanje svetom Gospodinu.»[1]

Mi smo zaista vjerovali da hostija uistinu jest sam Gospodin. Bivša redovnica Sophia Tekien kaže: «Od najranijih godina utisnuto mi je vjerovanje kako je Isus osnovao Rimokatoličku crkvu i da je jedino u njoj prisutan (tijelom i krvlju) u Euharistiji, i da izvan Rimokatoličke crkve nema spasenja.»[2] Kasnije u svojoj priči govori, «kroz neko vrijeme, unatoč snažnom rimokatoličkom vjerovanju u stvarnu prisutnost Kristovu u Euharistiji, počela sam se pitati je li istina da osoba bolje upoznaje Krista primajući sakramente. Iz godine u godinu nisam primjećivala nikakve promjene na sebi niti na sestrama sa kojima sam živjela, niti na djeci kojima smo predavale vjeronauk.»[3] mene su također godinama mučile takve misli, samo nisam bio dovoljno hrabar priznati ih. Kada katolik počne tražiti dublje značenje svoje religije svakako mora preispitati temu Euharistije, šesto poglavlje evanđelja po Ivanu vrlo je važan dio Pisma za katolike jer upravo je Euharistija centar o kojem ovise ostali katolički sakramenti.

Katoličko učenje kako kruh postaje tijelo Kristovo

Rimokatoličko učenje tvrdi da je u okrugloj, bijeloj hostiji Krist fizički prisutan, svojom dušom i  svojim božanstvom. Katolička crkva to objašnjava pretvorbom (transupstanicijacijom) kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. Službeno učenje glasi:

«Posvećenjem se izvršuje pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom»[4]

Povijesno porijeklo doktrine

Godine 831 nakon Krista Benediktinski redovnik Pashazije Radbertus objavio je dogmatski spis, «Rasprava o tijelu i krvi Gospodinovoj». Držao je da se kruh i vino posvećenjem pretvaraju u tijelo i krv Kristovu, upravo u ono tijelo i krv koje je rodila Djevica Marija. To je bila nova doktrina koja je izazivala začuđenost u mnogih, a suprotstavili su joj je Rabanus, Heribald i poznati Irac Johanes Duns Scotus. No, nova doktrina se razvijala i rasla u Rimskoj crkvi. Konačno, «transupstancijacija» je proglašena dogmom potrebnom za spasenje na Lateranskom koncilu pod predsjedanjem pape Inocenta III 1215. poslije Krista.[5]

Ta tradicija se i danas uči u Rimokatoličkoj crkvi, a službeno glasi:

«Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom:’A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista Njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u suštini Tijela Krista, našeg Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu Njegove krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom’.»[6]

Ovo učenje, o pretvorbi, Kristovom utjelovljenju u hostiji, sa sobom nosi još neke implikacije kojih je i John O’Brian, katolički svećenik, bio svjestan kada je napisao,

«Blažena Djevica je bila sredstvo po kojem se Isus Krist jednom utjelovio. Svećenik pak Krista spušta sa neba i predaje ga na naše oltare kao vječnu Žrtvu za ljudske grijehe i to ne jednom, već tisuće puta! Svećenik progovara i gle! Krist, vječni i svemogući Bog sagiba glavu u poniznoj poslušnosti svećenikovoj zapovijedi.»[7]

Takvo heretičko učenje negira vječnost Utjelovljenja. Isus Krist se utjelovio jednom za uvijek, utjelovljenje se ne može iznova i iznova ponavljati. Kada bi gore naveden riječi svećenika O’Briana bile istinite tada bi se u toj istoj Misi Krist i od-utjelovljavao nakon što bi pričesnik primio elemente koji više ne bi sadržavali «Krista» u sebi. Ta pomisao je strašna, jer vrijeđa Gospodina i vara ljude.

Značenje pretvorbe (transupstancijacije)

Katolička crkva smatra da je pretvorba promjena kuha i vina u dušu i božanstvo Isusovo. Bit (supstancija) sakramentalnih elemenata se pretvaraju u pravo tijelo i krv Kristovu. Hostija, kako tvrde, pod prilikom kruha sadrži pravo Isusovo tijelo, duh i Božanstvo. Nakon posvećenja hostije i vina u njima ne ostaje ništa od njihove vlastite supstancije, oni gube sva svoja svojstva, osim izvanjskog izgleda koji ostaje isti, pretvarajući se u Krista sa svim svojim božanskim savršenstvom, i sa svom svojom ljudskošću, dušom, tijelom, krvlju, mesom, kostima, živcima, mišićima, venama i tetivama. Rimska crkva to i službeno potvrđuje riječima:

«Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je ‘tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti’. U presvetom sakramentu Euharistije ‘sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našeg Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i prema tome, čitav Krist’.»[8]

Prema ovoj dogmi, Krist nije samo u potpunosti prisutan u supstanciji, koja izgleda kao kruh, već je u potpunosti prisutan i u svakom komadiću tog kruha dok ga se lomi na dijelove. Svaka mrvica kruha i svaka kap vina sadrže potpuno Božanstvo i potpunu ljudskost Isusa Krista. Službeno učenje Rima glasi,

«Kristova euharistijska prisutnost počinje u trenutku posvete i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinom dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.»[9]

Nasuprot ovim tvrdnjama stoji jednostavno Kristovo upozorenje, «ako vam tko tada rekne: ‘Evo ovdje Mesije! Eno ga ondje!’ ne vjerujte.»[10]Mi poštujemo i vjerujemo u jedno tijelo Isusa Krista, «koji, uzašavši na nebo, sjedi s desne strane Božje, pošto je sebi pokorio anđele, vlasti i sile.»[11] Kada se Isus Krist naš Gospodin bude ponovno vraćao na zemlju to neće biti zbog ljudskih obrednih prizivanja već, «kao što munja sijevne na jednom kraju neba te rasvijetli sve do drugog kraja, tako će biti i sa Sinom Čovječjim u njegov Dan.»[12]

Prema učenju Katoličke crkve Isus Krist je sav i čitav u kruhu kao i vinu pri euharistiji. Drže da je Gospodin prisutan u svakoj čestici kruha i vina. Tvrde da je Krist sav i čitav u bezbrojnim hostijama na bezbrojnim oltarima. Vjeruju da je sav i čitav Krist sadržan u svakom djeliću euharistijskih elemenata. Ako prihvatite ovu tradiciju tada prihvaćate da je čovjeku dana moć da kroz pretvorbu stvara Stvoritelja. Isus Krist je sadržan u kruhu, a lomljenjem toga kruha nastaje još jedan Stvoritelj sav i čitav, potom lomljen na još jednog Stvoritelja pa sve do još Stvoritelja koji se nalaze u svakoj mrvici hostije. Ovo je zaista vrhunac nelogičnosti.

Nasuprot ovoj nelogičnosti stoji biblijska istina, «ovaj isti Isus koji je uznesena na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo.».[13] Postoji dan u koji će Isus ponovno doći isto kao što je i uzašao na nebo. Ne trebamo ga očekivati do tog dana kada će, «sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba…»[14]

Tvrditi da se Krist vratio na zemlju ne u tijelu već u neživom obliku kruha i vina jest suprotstavljanje Bogu, to je «duh antikrista».[15]Taj se strašni protukršćanski duh protivi Sinu Božjem i svjedočanstvu koje je Duh Sveti dao u Bibliji o Njemu. Korištenje takvog «krista kruha i vina» je pokušaj uzurpiranja Kristova položaja koje On ima na nebu, i stavljanja na njegovo mjesto nekog «euharistijskog krista» kojeg možemo kontrolirati. Papinsko učenje se protivi Isusu Kristu jer pretpostavlja da posjeduju i kontroliraju elemente u kojim je On sadržan. Vatikan ide tako daleko da čak «zaključavaju» «Euharistijskog Krista» u «svetohranište».[16] U Bibliji Duh Sveti nam govori kakav je odnos između Isusa i Oca, «Sin koje je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti, koji svemir uzdržava svojom silnom riječju, sjede, pošto je ostvario očišćenje grijeha, s desne strane Veličanstva na nebu.»[17]

U ovim riječima Duh Sveti nam svjedoči da je Isus Krist boravio na ovoj zemlji u zemaljskom tijelo, kao što je naše, no sada je, Biblija nam jasno govori, na nebu. Tko god naučava drugačije od ove istine je daleko od Boga i neba. Gospodin slave je uzdignut «iznad svakog poglavarstva, vlasti»[18] Naš Gospodin sjedi na nebeskom tronu, sramotno je umjesto Njega nuditi ljudima «krista od kruha i vina» koji je, kako kaže Vatikan,  «u opasnosti od raspadanja».[19] Gospodin Isus kao otkupitelj i posrednik posjeduje najveću čast i autoritet i sve što čini, čini na dobrobit svoga naroda. Preuzevši ljudsku prirodu i pateći na zemlji uzašao je na nebo i jedino Njemu pripada najveća čast. On se sada nalazi izvan dosega patnje i sramote. Kada se ispuni vrijeme Isus će ponovno doći na zemlju. Istinski vjernici, čiji su životi skriveni u Kristu, će se pojaviti skupa s Njim u slavi. «A kada se pojavi Krist, vaš život, tada ćete se i vi s njim pojaviti zaodjenuti slavom.»[20]

Posljedice doktrine

Kao što smo vidjeli, Vatikan tvrdi da je Isus sav i čitav sadržan u hostiji i sav i čitav sadržan u vinu. Na koncilu u Trentu, između ostalog, rečeno je:

«Sveto Vijeće otvoreno i jasno uči da u blaženom sakramentu euharistije, nakon posvećenja kruha i vina naš Gospodin Isus Krist, istinski Bog i čovjek, jest stvarno, supstancijski prisutan pod prilikama ovih vidljivih stvarnosti.»[21]

Tvrditi da se Isus Krist pojavljuje kao kruh, a ne kao čovjek jest krajnje ponižavanje Krista. Prema katoličkom shvaćanju Isus Krist preuzima oblik kruha i vina, u tom obliku ne može ni hodati ni govoriti. Tim činom On je sveden na najniži oblik postojanja, niži od životinje, oblik neživog kruha i vina. Zamišljati da je Gospodin u prisutan u bilo kojem drugom obliku osim oblika vlastita tijela je idolopoklonstvo. Takvim učenjem Rim podvrgava Isusa Krista poniženju čime ponižava i Boga, Oca Svemogućeg koji je ljudima zapovjedio da se klanjaju Njegovu Sinu. U svom službenom stavu Rim izjavljuje kako je moguća «opasnost od oskvrnuća»[22] čime oni krivo predstavljaju Krista i izvrgavaju Ga javnoj sramoti.

Optužbe protiv katoličke crkve i njezinih svećenika mogu se izreći riječima proroka Izaije: «tko god pravi kipove, ništavan je, i dragocjenosti njegove ne koriste ničemu. Svjedoci njihovi ništa ne vide i ništa ne znaju, da im budu na sramotu.»[23] Rimski svećenici svjedoče sami protiv sebe. Kada bi samo u svijetlu Pisma slijedili vlastitu savjest uvidjeli bi koliko je smiješno prakticirati učenje o pretvorbi (transupstancijaciji). Ako njihovi rituali za vrijeme Mise čine da se Krist formira u kruhu tada svećenici u svojim rukama drže umanjenoga Boga, koji niti vidi niti išta zna i izložene je «opasnosti oskvrnuća». Jedini koji će biti posramljeni jesu oni sami jer Bog se ne da izrugivati.

Kako radi transupstancijacija

Riječ «transupstancijacija» označava promjenu jedne supstance u drugu dok izvanjski oblik ostaje isti. Toma Akvinski, cijenjeni katolički teolog i trinaestom stoljeću se borio sa kontradikcijama u doktrini. Kako bi opravdao prihvaćanje transupstancijacije koristio se fizikom i metafizikom grčkog filozofa Aristotela. Pa je zaključio:

“Odgovaram ovo, potrebno je reći da je akcidencija koja ostaje u sakramentu podređene prostornoj kvantiteti kruha i vina koji ostaju: prvo, ako na nešto što ima kvantitetu i boju utječe druga akcidencija to percipiramo osjetilima, i osjetila kao takva nisu prevarena. Drugo, smještenost materije/tvari jest prostorna kvantiteta, stoga je Platon kao prvu razliku koju primjećujemo kod materije obilježio sa  «veliko» i «malo» (Aristotel, Metafizika IV). Prvi predmet je materija, posljedica toga je da su sve druge akcidencije vezane za svoj predmet kroz prostornom kvantitetom: kao što se prvim predmetom boje smatra površina na temelju toga neki su zadržali tu dimenziju kao supstanciju tijela, kako nam kaže Metafizika iii. Stoga, kada se predmet povuče akcidencija ostaje kakva je bila i prije, stoga ostaje da su sve akcidencije utemeljene na prostornoj kolikoći. Treće, subjekt je načelo razlikovanja akcidencija, nužno je da ono što priznajemo kao predmet neke akcidencije nekako postane načelo razlikovanja/individualizacije: jer sama ideja individualnog jest da ne može biti u mnogima, a to se zbiva na dva načina.

Prvo, jer nije joj naravno biti ni u jednome, time odvojeni nematerijalni oblici, koji egzistiraju od sebe samih su individualni. Drugo, oblik, bilo da je supstancija ili akcidencija, je prirodno u jednome ne u nekoliko, kao što je ova bjelina koja je u ovome tijelu. Što se tiče prvoga, materija/tvar je načelo razlikovanja svih temeljnih oblika, jer ti oblici sami po sebi su prirodno u nekom predmetu, iz činjenice da se jedan od njih prima u materiji/tvari koja se ne nalazi u drugoj, proizlazi da niti sam postojeći oblik ne može biti u drugome. Što se tiče drugoga, mora se držati da je načelo razlikovanja prostorna kvantiteta. Naime to nešto je prirodno u drugome u potpunosti, zbog činjenice da je to drugo u sebi nedjeljivo i drugačije od ostalih. No na temelju kvantitete supstancija se može podijeliti, kao nalazimo u Fizici i.

Stoga, prostorna kvantiteta je osobito načelo razlikovanja oblika tih vrsta, naime, ukoliko se oblici razlikuju u broju u raznim dijelovima materije/tvari. Prostorna kvantiteta je neka vrsta razlikovanja, tako da možemo zamisliti nekoliko linija iste vrste/species na različitim položajima, u što je uključena i spoznaja kvantitete, jer pripada dimenziji kako bi bila kvantiteta koja ima položaj’ (Aristotel, Kategorije iv), i stoga prostorna kvantiteta može biti predmet druge akcidencije, a ne obratno. »[24]

Nadalje raspravlja, teško razumljivim riječima, o tezi «Je li tvrdnja ‘Kristovo tijelo je od kruha?’ istinita», o čemu kaže:

«Odgovaram ovo, pretvorba kruha u tijelo Kristovo ima nešto zajedničko sa stvaranjem i preinakom/transmutacijom prirode, a donekle se razlikuje od oboje. Za ovo troje termini su slični, nakon jedne stvari dolazi druga (kod stvaranja je ne-postojanje prethodilo postojanju; u ovome sakramentu Kristovo tijelo dolazi nakon supstancije kruha; u preinaci prirode, bijelo nakon crnog, vatra nakon zraka): i prije spomenuti termini ne koegzistiraju.  Pretvorba, o kojoj govorimo, sa stvaranjem ima zajedničko to da niti jedno od njih nema niti jedno zajedničko predmet koje pripada krajnostima; suprotnost koja se pojavljuje u svakoj preinaci prirode. No, ova pretvorba ima nešto zajedničko sa preinakom prirode na dva načina. Prvo, kod oboje jedna krajnost prelazi u drugu, kruh u tijelo Kristovo, zrak u vatru, dok se ne-postojanje ne pretvara u postojanje. No taj prijelaz sa jedne strane na drugu se odvija drugačije, u sakramentu čitava supstancija kruha prelazi u čitavo tijelo Kristovo; dok kod preinake prirode jedna materija poprima oblik nečeg drugog, napušta svoj prijašnji oblik. Drugo, zajedničko im je to da na obje strane nešto ostaje, iako na drugačiji način, isto, dok se takvo što ne događa kod stvaranja, kod preinake prirode ostaje ista materija ili predmet, dok u sakramentu akcidencija ostaje ista. Iz tih promatranja možemo zaključiti razne stvari. U niti jednoj od ove tri, ranije spomenute stvari, krajnosti ne koegzistiraju, niti u jednom od ova tri primjera jedna krajnost se ne može temeljiti na drugoj, ne kažemo: ‘Ne-postojanje je postojanje’ ili ‘kruh je tijelo Kristovo’ ili ‘zrak je vatra’ ili ‘bijelo je crno’. No, zbog odnosa među krajnostima možemo koristiti prijedlog ‘ex’ (izvan, koji označava slijed, stoga ispravno je reći ‘postojanje je načinjeno iz nepostojanja’ i ‘iz kruha tijelo Kristovo’ ili ‘iz zraka vatra’ i ‘iz bijelog crno’. U stvaranju jedan krajnost ne prelazi u drugu stoga ne možemo koristiti riječ ‘pretvorba’ kako bi rekli da se ‘ne-postojanje pretvara u postojanje’, no tu riječ možemo koristi za ovaj sakrament kao u preinaci/transmutaciji prirode. U ovome sakramentu čitava se supstancija pretvara u čitavu supstanciju, stoga se taj čin pretvorbe valjano naziva transupstancijacija. Naime ne  postoji predmet ove pretvorbe, stvari koje su istinite u pretvorbi prirode zbog predmeta ne treba se prihvatiti u ovoj pretvorbi. Na prvome je mjestu potencijal predmetna ka suprotnom, jer kažemo ‘bijela stvar može biti crna’ ili ‘zrak može biti vatra’; iako je ovaj prvi primjer prikladniji. Naime, predmet bjeline, u kojoj se nalazi potencijal ka crnosti jest čitava supstancija bijele stvari, čiji bjelina nije dio, dok predmet oblika zraka jest dio, stoga kada kažemo: ‘zrak može biti vatra’ dokazujemo cjelinu dijelom. No u ovoj pretvorbi, slično kao kod stvaranja, jer nema predmeta, nije rečeno da jedan krajnost može biti druga, kao ‘ne-postojanje postojanje’ ili ‘kruh može biti tijelo Kristovo, isto tako ne možemo reći ‘postojanje je načinjeno od (de) ne-postojanja’ ili ‘tijelo Kristovo je načinjeno od kruha’ jer taj prijedlog ‘od’ (de) označava konsubstancijalni uzrok, čija se istovrsnost u krajnostima u transmutaciji prirode uzima u obzir prema nečemu zajedničkom u predmetu.  Isto tako ne može se reći ‘kruh će biti tijelo Kristovo’ ili ‘moguće da će biti tijelo Kristovo’ kao što u stvaranju ne može biti ‘ne-postojanje će biti postojanje’ ili ‘ne-postojanje će moguće biti postojanje’ taj način govora potvrđuje se u transmutaciji prirode zbog predmeta, kao kada kažemo ‘bijela stvar postaje crna’ ili ‘bijela stvar će postati crna’. Ipak, u ovome sakramentu, nakon pretvorbe, nešto ostaje isto, naime akcidencija kruha, kao što je ranije navedeno (5), neki od tih izraza mogu biti prihvaćeni zbog sličnosti, naime izraz ‘kruh je tijelo Kristovo’ ili ‘kruh će biti tijelo Kristovo’ ili ‘Kristovo tijelo je načinjeno od kruha’, pod uvjetom da se riječ ‘kruh’ ne shvaća kao supstancija kruha već općenito ‘ono što je sadržano pod prilikom/species kruha’ pod tom prilikom/species prvo se nalazila supstancija kruha a potom i tijelo Kristovo, ta dva termina ne egzistiraju zajedno.»[25]

Kako bi izašao iz apsurdnosti transupstancijacije Toma Akvinski se poslužio ljudskom filozofijom koja ljudsku mudrost stavlja nasuprot mudrosti Božje otkrivene nam u Pismu, gdje nam Gospodin govori, «Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.»[26]

Ta doktrina o Kristovoj stvarnoj prisutnosti pod prilikama kruha i vina ne donosi nikakvu korist, već vodi ka strahovito velikoj prijevari i idolopoklonstvu. Stoga Duh Sveti kroz apostola Pavla upozorava sve vjernike, «Pazite da vas tko za sobom ne odvede ‘filozofijom’ – ispraznom prijevarom koja se oslanja na ‘prirodne sile svijeta’, a ne na Krista.»[27]

Zapovijed Gospodnja je jasna, «…da se vaša vjera ne oslanja na ljudsku mudrost, nego na Božju snagu»[28]

Dužnost štovanja

Rimokatoličko učenje o transupstancijaciji prkosi samoj istini Pisma, razumskim dokazima i samom razumu. No, Rim i dalje drži tu doktrinu jer su Misa i stvarna prisutnost Kristova tijela centralni elementi katolicizma. Rimokatolička crkva sažima svoje učenje slijedećim riječima: «U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina…»[29]

Biblijski ovo je poricanje ustanovljenja koje je dano u Pismu, «Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež… tko god nedostojno jede ovaj kruh, Neka svatko ispita samog sebe te onda jede od kruha…»[30] Pokazne zamjenice (podebljane u tekstu) nam pokazuju da se  govori o kruhu i da se radi samo o kruhu. Nema drugog objašnjenja.

No, Rimska crkva ne staje samo na tvrdnji da se nakon svećeničkog posvećenja kruh i vino pretvaraju u stvarno tijelo Kristovo. Već zapovijeda štovanje tih elemenata kao pravog Boga. Tvrdi:

«Nitko ne smije sumnjati ‘svi vjernici moraju iskazati tom najsvetijem sakramentu dužno štovanje kao istinskom Bogu, kao što je uvijek bio običaj katoličke crkve. Ne smijemo taj sveti sakrament ništa manje obožavati, jer ustanovio ga je sam Krist i zapovjedio da jedemo’»[31]

ovo je jedno od mnogih službenih stajališta Rimokatoličke crkve, tvrdnje da kruhu i vinu moramo odati štovanje koje zapravo pripada jedino Bogu. Ljudi moraju štovati hostiju kao Boga. unutar katoličke crkve postoje samostani u kojima redovnice izmjenjujući se neprekidno štuju hostiju. Odani katolici provode sate i sate klečeći pred hostijom štujući je i moleći joj se koja im, kažu, donosi utjehu jer se nalaze u Kristovoj prisutnosti. Najstrašnije u tome je što takvi ljudi smatraju kako štuju Krista na najdublji i najpobožniji mogući način, no zapravo prakticiraju idolopoklonstvo.

Istinsko štovanje Boga i posljedice idolopoklonstva

Istinsko štovanje Boga moa biti u duhu i istini tada nam ono donosi mir i istinski kršćanski život. Riječi koje je naš Gospodin izgovorio na Posljednjoj večeri su precizne i jasne, «zahvali, razlomi ga i reče: ‘ovo je[32] tijelo moje koje je za vas.»[33]

U ovome stihu ne nalazimo zapovijed «štujte i obožavajte». Obožavanjem elemenata dobit ćemo jedino gnjev Božji kako nam Biblija i govori. Idolopoklonstvo je duhovni preljub. Na idolopoklonike koji se pretvaraju da Ga ljube Bog gleda kao na one koji Ga mrze.  Biblija nam kaže da će Bog kazniti grijehe, «Kažnjavam grijehe otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.»[34]

Vjernici moraju Boga štovati u duhu i istini, kao što je i zapovjedio, «Bog je Duh i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini.»[35] Zapovjediti štovanje euharistijskih elemenata kruha i vina je idolopoklonstvo. To je apsurdna doktrina koja nameće štovanje nečega što se jede, što odlazi u želudac. Nije moguće nekažnjeno iskazivati hostiji štovanje koje pripada jedino Bogu.

Tvrdnja kako iz euharistijskih elemenata proizlazi moć

Usprkos Bibliji katolička crkva tvrdi da euharistijski elementi, kruh i vino, zaista jesu krv i tijelo Kristovo. No to nije sve, Rim također tvrdi kao iz samih elemenata proizlazi moć. Službeno Rim to izjavljuje slijedećim riječima, «Pričest nas odvaja od grijeha. Tijelo Kristovo koje primamo u pričesti ‘predano je za nas’ i Krv koju pijemo ‘prolivena je za mnoge na otpuštenje grijeha’. Zato nas Euharistija ne može sjediniti s Kristom, a da nas u isto vrijeme ne čisti od počinjenih grijeha i ne čuva od budućih.»[36], i upravo to svećenici propovijedaju. To sam i sam slušao u mladosti. Mnogi «odani katolički svećenici» su optuženi i kažnjeni zbog pedofilije, homoseksualizma i raznih drugih nemoralnosti, a to mi govori da Euharistija nikoga ne odvaja od grijeha. Ono što se uistinu događa jest da ljudi dobiju osjećaj lažne sigurnosti, misle da su duhovni no sve više i više zapadaju u grijeh. Tvrditi kako nešto što je ustanovio Gospod, što treba svjedočiti za Njega ima moć da uzrokuje stvari je vračanje. Osoba se pouzdaje u komad hostije umjesto u Isusa Krista koji sjedi sa desne Bogu Ocu u slavi i veličanstvu.

Rimokatolička crkva o Euharistiji tvrdi i slijedeće, «Snagom iste ljubavi koju zapaljuje u nama, Euharistija nas čuva od budućih smrtnih grijeha»[37] Ovim učenjem Rim svoje vjernike uči da na fizički element gledaju kao na sredstvo koje prenosi Božju milost, koje ima nadnaravne moći. Takvo učenje je izvrtanje Kristovog evanđelja i stoga je prokleto.[38] Ideja konzumiranja Kristova tijela je sama po sebi grozna Rim također naučava nešto daleko gore od toga. Vatikan tvrdi da nas pričest «čuva od budućih smrtnih grijeha». Praksa ovih primamljivih riječi ljudska su, vrlo stara, filozofija koja se utječe fizičkoj supstanci kako bi priskrbili život. Ono što ovu doktrinu čini odvratnom jest upravo ta blasfemija kako smo sačuvani od smrtnih grijeha.

Bog nam daje sredstva koja će nas sačuvati od grijeha, a to je da se ugledamo u Isusa i držimo Njegove zapovijedi. Biblija podsjeća vjernike na položaj koji imaju u Kristu: «jer ste umrli i vaš život je sakriven sa Kristom u Bogu! Usmrtite dakle ono što je u vašem srcu zemaljsko: bludnost, nečistoću, požudu, zle želje i lakomstvo – to je idolopoklonstvo.»[39]

No, to nije sve Biblija vjernicima obećava, «vama koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje što već stoji spremno da se objavi u posljednje vrijeme.»[40] Apostol Petar nam jasno kaže, Bog ima moć sačuvati nas od grijeha. To se ne događa posredstvom rituala, već snagom Božjom koja čuva.

«Njegova božanska snaga obdarila nas svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao vlastitom slavom i moći. Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umaknuvši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici božanske naravi. Zbog toga uložite svu revnost da sa svojom vjerom spojite poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s pobožnošću bratsku ljubav, s bratskom ljubavlju ljubav uopće. Ako, naime posjedujete ove kreposti te ako napredujete u njima, one ne dopuštaju da ostanete besposleni ni besplodni u pravoj spoznaji našega Gospodina Isusa Krista. Komu ove kreposti nedostaju, on je slijep, kratkovidan; zaboravio je da se očišćen od svojih prošlih grijeha. Zato braćo, to ozbiljnije nastojte da u vlastitu korist učvrstite svoj poziv i izbor. Radeći tako, sigurno nećete nigda pasti»[41]

Istinske vjernike od grijeha štiti Božja sila dok se utječu Isusu Kristu kroz Njegovu riječ, Bibliju.

Šesto poglavlje Evanđelja po Ivanu

šesto poglavlje evanđelja po Ivanu vrlo je važan dio Pisma za katolike. Iako nismo čitali Pismo kao nešto toliko važno, znali smo da Ivanovo evanđelje sadrži dokaz koji potvrđuje katoličko učenje o Euharistiji. Dok sam bio mladi svećenički pripravnik na Trinidadu sjećam se kako je ondašnja učiteljica pripremala djecu za Prvu pričest, satima im je govorio neka se pripreme da će jesti tijelo Kristovo. Učiteljica je nastavu imala na otvorenom, tako sam sve to i čuo. Ono što je govorila je bilo u skladu sa katoličkim tumačenjem šestog poglavlja Ivanova evanđelja. Sada mi je vrlo jasno da je tema toga poglavlja prihvaćanje Krista vjerom. S obzirom da je to šesto poglavlje od velike važnosti za katolike dozvolimo da riječi Gospodnje govore same za sebe.

Isus Krist: hrana i piće vjernika

Prema Isusovom učenju duhovna čežnja vjernika bi trebala biti «nastojte sebi pribaviti ne propadljivu hranu» već «hranu koja ima trajnost za život vječni».[42] Kada su Židovi upitali

Isusa: «’Što da činimo’ – upitaše ga nato – ‘da radimo djela koja Bog hoće?’».[43] On im odgovori: «’Ovo djelo Bog hoće’ – odgovori im Isus – ‘da vjerujete u onoga koga je on poslao’».[44] Ovaj odgovor je priprema za ono što slijedi. Vjerovati u Njega kojeg je Otac poslao je centralno za njegovu poruku. Isus je također dao i standard po kojem trebamo razumjeti njegovu poruku, rekao je: «Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život».[45] Njegove riječi moramo primijeniti duhovno, a ne ih shvaćati doslovno i fizički. Jasno je da On ovdje izjednačava duhovnu žeđ sa vjerovanjem u Njega, «Tko vjeruje u mene sigurno neće nigda ožednjeti».[46]

«da volja je Oca mog da svaki koji vidi Sina i vjeruje u nj dobije život vječni….».[47]

Dalje, Gospodin objašnjava da će dati svoje tijelo za život svijeta. «Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta.».[48] Ovdje nalazimo da se Isus ne predstavlja samo kao Onaj koji je došao sa neba, već i kao onaj koji je došao umrijeti. Dati svoje tijelo značilo je dati sebe kao žrtvu, dobrovoljno dati vlastiti život. Ove riječi su samo srce evanđelja. On je svoje tijelo dobrovoljno dao za žrtvu «za život svijeta».

«Isus im odvrati: ‘Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati život u sebi’.»[49]Ovaj redak nam govori o esencijalnoj potrebi vjere u Gospodina Isusa Krista. To je od iznimne važnosti jer ako osoba ne vjeruje u Kristovu žrtvu na križu, neće imati život vječni. Jesti tijelo Sina Čovječjega i piti njegovu krv označava vjerovanje u Njegovu žrtvu. Isus Krist je sve napravio za naše otkupljenje: oprošteni su nam grijesi, Bog nas je prihvatio, učinio nas je djecom Božjom, omogućio nam pristup tronu milosti i dao nam vječni život. Stoga jedenje tijela i pijenje krvi znači prihvatiti vjerom sve ove stvari. Jedenjem tijela  pijenjem krvi mi se po vjeri u potpunosti poistovjećujemo sa njim. Ljudi, ako žele biti spašeni, Njegovu žrtvu moraju prihvatiti vjerom. «Jesti» znači «vjerovati», što potvrđuje središnju temu Isusove poruke koju sažima  riječima, «…onaj koji vjeruje ima vječni život.».[50]

Isus je hrana i piće dušama vjernika. Jedenje mesa sa krvi je zabranjeno u Starome Zavjetu. Također je zabranjen i poganski običaj jedenja životinjskog mesa, a da krvi nije u potpunosti ispuštena iz mesa. Stoga Riječ Božja zapovijeda: «Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, to jest njegova krv.»[51], i «Samo pazi da ne jedeš krv! Ta krv je život. Ne smiješ jesti život sa mesom.».[52] Kao što iz ovih starozavjetnih redaka možemo vidjeti, doslovno jedenje mesa i pijenje krvi je protivno Pismu, to su, radije, privilegije koje istinski vjernici imaju u evanđelju, koje su poput krvi i mesa, život. U Kristu i njegovoj radosno vijesti naše duše su zaista zbrinute i zadovoljne, to je hrana i piće koji zadovoljavaju naš duh. Gospodin je taj koji može reći da se u njemu nalazi svako zadovoljstvo; to je jelo i piće koje uvije iznova ispunjava naše duše. Moramo jesti tijelo Sina Čovječjega i piti njegovu krv, po vjeri.

Isus kaže: «Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti zbog mene.»[53] Milost spram grješnikove duše predstavljena je tjelesnim činom, figurativan jezik pojašnjava istine o kojima Krist govori. No, neki krivo tumače Isusove riječi. Ove riječi su prvo bile upućene Židovima ali su ih i oni krivo shvatili. Međusobno su se zapitivali pokušavajući shvatiti, «Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?»[54] Židovi su Ga gledali i čuli pa ipak nisu vjerovali u nj. kao i katolici, Židovi su Isusovu poruku shvatili da doslovno trebaju jesti njegovo tijelo. Kristove riječi su krivo iščitane kao bi podržale njihovu doktrinu o transupstancijaciji. No, ta doktrina, kao što smo i vidjeli, je u suprotnosti sa Isusovom porukom: ako želimo biti spašeni moramo vjerovati u Njega i sam Njega.

Taj slikoviti izraz «jedenje» je jednostavan ali ipak znakovit. Jedenje je nešto sasvim osobno. To je nešto što nitko ne može učiniti za nas. Ako želiš biti zdrav moraš jesti. Nitko ne može vjerovati u Krista umjesto vas. Ti sam nemaš nikakve koristi ako sam ne jedeš od Kruha života. Isus nam kaže, «Ako tko jede od ovoga kruha živjet će zauvijek.»[55]  Kada se grješnik jednom uvjeri kako je mrtav u svojim prijestupima i grijehu i spozna da će bez Krista propasti, bez oklijevanje i s radošću će uzvjerovati u Krista kao svojeg Spasitelja.

Jasno smo vidjeli da «jesti» znači «vjerovati», Njegovo tijelo za život svijeta je bila Njegova žrtva na križu. Kriterij za razumijevanje Njegove riječi je vrlo jasan, «Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.»[56]

Ako doslovno shvaćamo da trebamo jesti Kristovo tijelo i pijemo njegovu krv od toga nećemo imati nikakve koristi, naprotiv takvo shvaćanje nas vodi ka prijevari i duhovnom osiromašenju. S druge strane, osoba je nanovo rođena kroz Bogom danu vjeru u Kristovu otkupljujuću žrtvu. Uistinu, riječi koje je On rekao jesu duh i život.

Vjernici klevetani i progonjeni

Mnogi vjernike je katolička crkva osudila na smrt i progonila jer su se držali biblijske istine i nisu željeli ići na Misu niti se klanjati hostiji. Jedan od njih je bio i James Bainham iz Glouchestera u Engleskoj 1529 godine. Taj je čovjek proučavao Pismo i živio životm evanđelja. Uhićen je i osuđen na smrt spaljivanjem.

«Stojeći na lomači obratio se javnosti govoreći da je ‘pravo svakoga muškarca i žene imati Božju Knjigu na svom materinjem jeziku’ upozoravajući ih na pogreške u kojima žive i u kojima su živjeli njihovi očevi. ‘Lažeš, ti si heretik’ govorio mu je predstavnik Londona Pane. ‘Ti poričeš najblagoslovljeniji Sakrament’. ‘ne poričem ja sakrament Kristove krvi i tijela, je ga je ustanovio sam Krist, li poričem vašu transupstancijaciju i vaše klanjanje kruhu. Isus Krist, Bog i čovjek, ne prebiva u komadiću kruha, već ne nebu gdje sjedi s desne Ocu.’»[57]

Kao i mnogi drugi i James Bainham je rado dao svoj život radi osobne vjere u Isusa Krista ne želeći prihvatiti transupstancijaciju niti se klanjati kruhu.

Papa Inocent VIII je 1487. planirao progon Valdenza koji su se držali apostolske biblijske vjere. Valdenzima je dan izbor, ili će ići na Misu ili će biti ubijeni. Od 1488-1489 izvršen je pokolj nad tim kršćanima. Da su prihvatili ići na Misu i klanjati se hostiji bilo bi ima dozvoljeno živjeti u svojim kućama na svojim posjedima u miru. No, oni su odabrali osobnu vjeru u Isusa Krista. Po naređenju pape Inocenta VIII, papinski predstavnik Albert Cataneo je progonio Valdenze koji su bježali sve dok nisu našli skrovište u špilji u francuskim Alpama, blizu Angrona. Zapovjednik Cantaneovie vojske LaPaul je:

«uvidio opasnost i nije dozvolio svojim vojnicima da ih slijede u špilje. Dosjetio se lakše i po vojsku sigurnije metode. Na ulaz u špilju je dovukao sva drva koja je mogao pronaći i zapalio ih. Ubrzo je crni dim ispunio špilju ostavljajući jadnim Valdenzima samo dva izbora; izaći van i poginuti od mača vojnika koji su ih čekali ispred ili ostati unutra i ugušiti se u crnom dimu. Neki su istrčali van i bili ubijeni, no veći dio je ostao u špilji gdje ih je snašla polagana smrt gušenjem. ‘Muston kaže, ?Kada je špilja kasnije pregledana pronađeno je 400 beba koje su se ugušile u svojim krevetićima ili u naručjima svojih majki. Sve skupa u toj je špilji umrlo više od 3,000 Valdenza, uključujući i čitavo stanovništvo Val Loyse. Posjede tih nesretnih Valdenta Cataneo je raspodijelio probisvijetima koji su bili u njegovoj vojsci. Nakon tog strašnog pokolja Valdeška crkva se nikada više nije obnovila u toj, krvlju natopljenoj, dolini.’»[58]

Tijekom povijesti možemo vidjeti da su istinski vjernici bili spremni na sve, pa i na smrt radi biblijske vjere u Isusa Krista. Danas stvari su drugačije, takozvani protestantski vođe formalno prihvaćaju katolike kao «braću i sestre u Kristu» i na kraju članka Protestanti i katolici zajedno II (članak na kojem su zajedno radili protestanti i katolici u Sjedinjenim državama) izjavljuju, «uviđamo da postoje međusobno povezana pitanja koja zahtijevaju daljne istraživanje. Među njima su: značenje krštenja, euharistija…»[59]

Ljudi koji se smatraju evanđeoskim protestantima su vrlo rijetko u prošlosti na ovako očit način poricali biblijske istine. Zaobilaziti pitanje Euharistije (Mise) kao da je to samo maleni dodatak vjeri, a ne ono što zaista jest, središte katoličkog poricanja dostatnosti vjere u Isusa Krista. To nije samo uvreda Gospodina Isusa Krista, već i onih koji su držeći se Njegova evanđelja dali svoje živote.

Završna riječ

Smatrao sam da je potrebno da vam u ovom poglavlju pokažem kakva sve je izvrtanja doživjela dragocjena Riječ Božja. To je vrlo bitno, no ne smijemo izgubiti iz vida ono što je Isus naglašavao: da se moramo poistovjetiti sa Njime po vjeri. «Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi.»[60]

Isus je uistinu «Sin Čovječji», «novi Adam», «Mesija». Isus je pravednik koje je umro za grješnike, za tebe i mene. Mi trebamo biti gladni i žedni Boga, moramo željeti upoznati Ga, poistovjetiti se s Njime, biti prepoznati kao oni koji su u Njemu. Znati da je Njegov život sada vaš život, Njegova savršenost je sada vaša savršenost, Njegovo završeno djelo je vaše završeno djelo, Njegov život je vaš život, Njegova smrt je vaša smrt. Želim vam da pronađete istinu u Njegovoj Riječi, «Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi.» Matej 5:6.

Naš Gospodin nam je rekao da vjera nije neki prijedlog, ona je jelo i piće, ona je život i pravednost, ona je otkrivenje Kristove savršenosti u životima vjernika. Jedemo tijelo i pijemo krv Sina Čovječjega vjerujući u Njega. Na koji način osoba to može učiniti? Prvo, potrebno je shvatiti istinu o sebi, kao što apostol Pavao kaže, «Nema pravedna ni samo jednoga; nema razumna, nema nikoga koji traži Boga.»[61] Bog nam u Duhu Svetome obećava, «on će kad dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednosti i na sud.»[62]

Kada osoba shvati da je grješnik i da je izgubljen pred Svemogućim Bogom tada je, milošću Božjom, spreman povjerovati u Isusa Krista, svog Spasitelja, jer shvaća da mu treba netko tko uistinu spašava. Shvaća da je mrtav duhovno u svojim prijestupima i grijesima i sam se ne može spasiti. Mi samo prihvaćamo ono što nam Isus daje, a to je milost. «Uistinu, svi mi primismo od njegove punine: milost za milost.»[63]Spasenje je dano po milosti i nikakvoj tjelesnosti nema mjesta u Božjoj prisutnosti. Bog je taj koji daje spasenje, «Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. U prorocima stoji pisano: ‘Svi će biti učenici Božji.’»[64]

Kako nam i Duh Sveti govori, ispovjedimo vjeru svojega srca izravno Bogu i kada povjeruješ i prihvatiš Krista uistinu ćeš spoznati što znači biti dionik Onoga koji jest život vječni!

«Onomu koji vas može očuvati od pada i postaviti neporočne i razdragane pred njegovom slavom, jedinome Bogu koji nas je spasio po Isusu Kristu, našem Gospodinu, slava, veličanstvenost, vlast i moć, kao prije svakog vremena, tako i sada i u sve vijeke! Amen.»[65]

Bilješke

[1] Anibal Pereira Dos Reis, «If I had Stayed In Roman Catholicism I Would Not Have Found Jesus» (da sam ostao u katolicizmu nikada ne bih spoznao Isusa) u knjizi Far From Rome Near to God (Daleko od Rima, blizu Boga) Drugo izdanje (Banner of Truth Trust, 1997) str. 97.

[2] Sophia Tekien, #And The Truth Made me Free» (Istina me učinila slobodnom) u The Truth Set Us Free (Istina nas oslobađa) (www.bereanbeacon.org, 1991) str 107.

[3] Ibid, str. 110.

[4] Katekizan katoličke crkve, pararaf 1413.

[5] Više o učenju Pashazija Radbertusa potražite u John Dowlingovoj, The history of Romanism (Povijest Rima), Classic Reprints No. 57. (pensacola, FL 32524: Vance Publications, 2002) Knjiga 4, poglavlje 2, str. 194.

[6] Katekizam, paragraf 1376.

[7] John A. O’Brian, The Faith of Millions: The Credentials of the Catholic Religion (Vjera milijuna:vjerodajnice katoličke religije)  (Huntington, IN: Our Sunday Visitor, Inc., 1963,1974)

[8] Katekizam, paragraf 1374.

[9] Katekizam, paragraf 1377.

[10] Marko 13:21.

[11] I Petrova 3:22.

[12] Luka 17:24.

[13] Djela apostolska 1:11.

[14] I Solunjanima 4:16.

[15] «…svaki duh koji priznaje:’Isus Krist došao je u tijelu’, od Boga je; svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa nije od Boga. To je duh Antikrista» I Ivanova 4:2,3.

[16] Code of Cannon Law, (Zakonik kanonskog prava) kanon 938 3. «Svetohranište u kojem se nalazi Presveta Euharistija se ne smije pomicati, načinjena je od čvrstih i neprozirnih materijala, zaključana kako bi se, što je više moguće, izbjegla opasnost oskvrnjenja.»

[17] Hebrejima 1:3.

[18]  Efežanima 1:21.

[19] «Hostija korištena u slavljenju Presvete Euharistije mora biti svježe načinjena od beskvasnog tijesta  čiste pšenice kako ne bi postojala opasnost od raspadanja.» «Redemptionis Sacramentum» Paragraf 48.www.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemptions-sacramentum_en.html pristupljeno  5/12/04.

[20] Kološanima 3:4.

[21] The Christian Faith in the Doctrinal Documents of the Catholic Church, Neuner, SJ., and Dupius, SJ., eds., Revised ed. (New York, NY: Alba House, 1982) # 1513.

[22] Code of Cannon Law (Zakonik kanonskog prava), latinsko-englesko izdanje, New English Tr. (Cannon Law Society of Washington, 1983.) Kanon 938, 3, Svetohranište u kojem se nalazi Presveta Euharistija se ne smije pomicati, načinjena je od čvrstih i neprozirnih materijala, zaključana kako bi se, što je više moguće, izbjegla opasnost oskvrnjenja.»

[23] Izaija 44:9.

[24] Toma Akvinski, Summa Theologica, Tetria Pars, question 77. članak 2

[25] Toma Akvinski, Summa Theologica, Tetria Pars, question 75 članak 8.

[26] Ivan 6:63.

[27] Kološanima 2:8.

[28] 1 Korinćanima 2:5.

[29] Katekizam, paragraf 1375.

[30] 1 Korinćanima 11:26,27,28.

[31] Vatican Council II: The Conciliar and Post Conciliar Documents, (II Vatikanski sabor: saborski i post-saborski dokumenti), Br. 9, Eucharistium Mysterium, Austin Flannery, Gen. Ed., Vol, 3, str. 104.

[32] Grčka riječ koju Duh Sveti upotrebljava jest ‘estin’ (glagol, prezent, aktiv, indikativ, 3. lice jednine, od glagola ‘eimi’ – biti) kao vezni glagol koji indicira usporedbu subjekta sa onime što je izraženo predikatom. To nije riječ ‘ginomai’ koja znači: postati, doći u postojanje, početi biti, ta riječ se koristi u Ivanu 2:9, kada Isus pretvara vodu u vino. «…okusi vodu pretvorenu u vino».

[33] I Korinćanima 11:24.

[34] Izlazak 20:2-6.

[35] Ivan 4:24.

[36] Katekizam. Paragraf 1393.

[37] Katekizam, paragraf 1395. (kosa slova se nalaze u originalu)

[38] «…ako vam zbilja tko navješćuje Evanđelje protivno onom koje ste primili, neka je proklet!» Galaćanima 1:9.

[39] Kološanima 3:3,5.

[40] I Petrova 1:5.

[41] II Petrova 1:3-10.

[42] Ivan 6:27.

[43] Ivan 6:28.

[44] Ivan 6:29.

[45] Ivan 6:63.

[46] Ivan 6:35.

[47] Ivan 6:40.

[48] Ivan 6:51.

[49] Ivan 6:53.

[50] Ivan 6:47.

[51] Postanak 9:4.

[52] Ponovljeni zakon 12:23.

[53] Ivan 6:56-57.

[54] Ivan 6:52.

[55] Ivan 6:51.

[56] Ivan 6:63.

[57] J.A. Wylie, Hstory of Protestantism, Vol. 4, knjiga 23. pogl. 6. str. 1830.

[58] J.A. Wylie, History of Protestantism, Vol. 3, Knjiga 16. pogl. 2, str. 1162. Ako želite saznati više o Valdenzima posjetite našu Internet stranicuwww.bereanbeacon.org pod dijelom History (povijest). Također pogledajte i izvještaj Samuela Morelanda u knjizi The History of the Evangelical Churches, (Povijest protestantskih evanđeoskih crkava) Oaks Drive, Paris, AR 72855; ISBN # 1-57978-541-7.

[59] «The Gift of Salvation», (Dar spasenja), Christianity Today, 8. prosinca 1997.

[60] Ivan 6:53.

[61] Rimljanima 3:10-11.

[62] Ivan 16:18.

[63] Ivan 1:16.

[64] Ivan 6:44-45.

[65] Judina poslanica 24-25.