Imaju li katolici vječan život?

Dragi prijatelju,

S dubokim suosjećanjem pitam: Imaju li katolici vječan život? To činim zbog toga što je katoličanstvo četrdeset i osam godina u okovima držalo moju vlastitu dušu. Dakle, pišem s velikom ljubavlju za katolike. činjenica je, ipak, da pri provjeri službenih katoličkih učenja u kontekstu biblijske vjere, čovjek dolazi do nekih nepobitnih zaključaka. Katolici koji čitaju moj članak doista mogu biti zahvalni za to što sam obazrivo istaknuo probleme koje su oni sami, vjerojatno, dugo izbjegavali. Evanđeoski kršćani bi također mogli biti zahvalni što sam raskrinkao lažne ekumenske pokrete kao što su “Evangelici i katolici zajedno” i “Kršćanske crkve zajedno.” Zamolio bih vas ljubazno da moj članak proslijedite svojim hrvatskim obiteljima i poznanicima u Hrvatskoj i inozemstvu. Hvala.

Richard Bennett

U svojih četrdeset i osam godina katolicizma, od kojih sam dvadeset i dvije proveo kao katolički svećenik, iskreno sam vjerovao u Katoličku crkvu. Dosljedno tome, bio sam uvjeren da ću na temelju katoličkih sakramenata koje sam primio, nakon smrti ući u vječan život. Kao i drugi svećenici, učio sam ljude da će, ako su vjerni Katoličkoj crkvi i umru u stanju “posvetne milosti“, i oni ući u kraljevsko nebesko. Stoga sada s dubokim poštovanjem pišem o katoličanstvu i o vječnom životu. Budući da sam bio irski katolik, dobro se sjećam čvrstih okova kojima je katoličanstvo okovalo moju dušu; u biti, katoličanstvo je bilo sastavni dio mog bića. Zbog toga s velikim razumijevanjem i suosjećanjem pišem o odnosu kršćana s Bogom Ocem i o odnosu katolika sa Svetim Ocem u Rimu. Odnos kršćanina s Bogom Ocem je ključna tema. Isus Krist je izjavio:

A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga, i Isusa Krista, koga si poslao [1]

Iz ove Kristove izjave logično proizlazi da ne spoznati i ne vjerovati u “jedinoga pravoga Boga“, za posljedicu ima isključenje iz vječnog života. Međutim, od katolika se, na prvome mjestu, traži da vjeruje i zna da je “Crkva majka svih vjernika.”[2] To je zato što službeno učenje Katoličke crkve, kaže:

“Vjerovati” je crkven čin. Vjera Crkve prethodi našoj vjeri, rađa je, podržava i hrani. Crkva je Majka svih koji vjeruju. “Nitko ne može imati Boga za Oca ako nema Crkvu za Majku” (član 181).[3]

Dosljedno tome, katolik u svakodnevici rado ima odnos sa “Crkvom kao Majkom” i to mu zamjenjuje ono što bi trebalo biti odnos s Bogom kao Ocem. Suština tog nadomjeska je očita kada se u obzir uzme činjenica da je stav pobožnog katolika taj da papu smatra “Svetim Ocem”. Doista, katolička tiskovna agencija “Zenit” obično Papi pridaje naziv (titulu) “Sveti Otac”.[4] I za prosječnog katolika je naziv “Sveti Otac” istovjetan s papom.

Koncept Boga kao Oca

Značajno je uočiti da u Svetom pismu Gospodin Isus imenicu “Otac” spominje otprilike stotinu i sedamdeset puta. Isus Krist je Boga određeno zazivao govoreći “Abba Oče”[5]. U Svetom pismu je taj isti pojam, “Abba Oče”, vjernicima objašnjen ovim riječima:

Jer svi oni koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. Jer niste primili duha robovanja da se opet bojite, nego ste primili Duha posinjenja, u kojemu kličemo: “Abba, Oče!” Sâm Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji i subaštinici Kristovi; ako doista zajedno s njim trpimo, da zajedno budemo i proslavljeni.[6]

Uvidjeti Očevu ljubav preko prisnog naziva “Abba, Oče”, istinskom vjerniku pruža dubok osjećaj spoznaje da je osobno voljen kao Božje dijete.[7] Gospodin Isus Krist je sljedeću molitvu posvetio svima onima koji iskreno vjeruju u Boga kao vlastitog Oca:

Oče sveti, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi. [8]

Nasuprot tome, službeni zakon Rimokatoličke crkve govori o nužnosti pokoravanja nečijih najviših intelektualnih sposobnosti, uma i volje, ne Bogu, nebeskom Ocu, nego “Vrhovnom Poglavaru Rimokatoličke Crkve” (papi) u Rimu. Stoga službeni zakon Rimokatoličke crkve kaže:

Iako nije znak pristanka na vjeru, religiozno pokorenje intelekta se mora dati doktrini koju Vrhovni Poglavar Rimokatoličke Crkve ili visoka škola biskupa odredi u vezi vjere ili morala …”[9]

Gospodin Isus Krist zapovijeda:

Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim![10]

Nitko ne može služiti dvojici gospodara, ni iz izloženoga je očito da je Gospodinova zapovijed u opreci s papinom. Čovjek ne može biti nepristran u odnosu na dva gospodara čiji su zahtjevi nespojivi i gdje, pritom, obojica traže potpunu odanost. U tom sukobu interesa nužno je potrebno opredijeliti se za jednoga ili za drugoga. Dakle, katolik treba odlučiti tko je zaista njegov Gospodin!

Nadalje, budući je Gospodin Isus Krist duboko cijenio naziv “Otac”, dao je sljedeću zapovijed:

I nemojte nikoga na zemlji nazivati svojim ‘ocem’: jer jedan je Otac vaš, onaj koji je u nebu.[11]

To je suština Kristove poruke u svezi s našim Ocem u Nebu. Dakle, Bog Otac je jedini dostojan slave i hvale, i pravi vjernik će se riječima “Sveti Otac” obraćati samo Njemu! Unatoč tome, Rimska crkva uči da je njezin papa “Sveti Otac.” Primjerice, vatikanska službena internetska stranica navodi “Izjavu Svetog Oca” u Vatikanskom vrtu, u nedjelju, 8. lipnja 2014.[12]

 Gospodin Bog je suveren

Bog je milosrdan, sveznajuć, svemoćan i sveprisutan. Gospodin Bog je suveren i ima potpunu vrhovnu i sveopću vlast nad svime, kako u Nebu, tako i na Zemlji. Sveto pismo kaže:

Što god se Jahvi svidje, to on i učini na nebu i na zemlji, u morima i svim dubinama.[13]

“Ja sam objavio, i spasio, i pokazao, kada ne bijaše među vama tuđega boga: stoga ste vi moji svjedoci”, govori Jahve,“da ja jesam Bog. Jest, prije negoli bijaše dan, ja jesam; i nema nikoga tko bi mogao izbaviti iz moje ruke: ja ću raditi, i tko će to spriječiti?”?[14]

Jahve je na nebesima utvrdio svoje prijestolje, i kraljevstvo njegovo vlada nad svime..[15]

“Može li se itko sakriti na tajnim mjestima da ga ja ne vidim?”, govori Jahve. “Ne ispunjavam li ja nebo i zemlju?” govori Jahve.”[16]

I nema stvorenja koje njemu nije vidljivo, nego je sve golo i raskriveno očima onoga komu moramo dati odgovor.[17]

Koji je slika nevidljivoga Boga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je po njemu stvoreno sve što je na nebesima i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti: sve je po njemu i za njega stvoreno, i on je prije svega i sve se drži zajedno u njemu. On je i glava tijela, crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih; da u svemu ima prvenstvo.[18]

No čak i po pitanju suverenosti Boga, stav papinskog Rima u potpunoj je opreci sa Svetim pismom, što je očigledno iz sljedeće službene izjave Katoličke crkve:

“Vrhovni Poglavar Rimokatoličke Crkve, zbog svoje pozicije kao Kristov namjesnik i župnik cijele Crkve, ima punu, vrhovnu i sveopću vlast nad čitavom Crkvom, vlast koju može uvijek neometano prakticirati.”[19]

Dakle, “Vrhovni Poglavar Rimokatoličke Crkve” pripisuje sebi suverenu vlast nad svom Crkvom, što je autoritet koji pripada samo Gospodinu Bogu Ocu. Nemojmo biti u zabludi, Katolička crkva je, uistinu, tijekom povijesti uporno i bahato preuzimala i prisvajala si autoritet Nebeskog Oca. Na primjer, papa Bonifacije VIII. je 1302. godine u papinskoj buli “Unam Sanctam” odredio sljedeće:

“Nadalje izjavljujemo, kažemo, definiramo i navješćujemo svakom ljudskom biću da su, po nužnosti za spasenje, oni u potpunosti podređeni Vrhovnom Poglavaru Rimokatoličke Crkve.”[20]

Ova užasna papinska bahatost je najveće moguće bogohuljenje!

Ljubav Boga Oca u činu spasenja

Ljubav Boga Oca uvijek postigne Njegov cilj. Sveto pismo kaže:

U tome se očitovala ljubav Božja prema nama, zato što je Bog poslao svoga jedinorođenoga Sina u svijet da živimo po njemu. U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili

Boga, nego da je on ljubio nas i poslao svog Sina da bude pomirbena žrtva za naše grijehe.[21]

U ovoj izjavi Svetog pisma vidljivo je da su naum i namjera Boga Oca za spasenje grešnog čovjeka ostvareni po Isusu Kristu. Uistinu, milost u pravom i doslovnom smislu je poklonjena; ona je dar s neba. Dakle, kao što Sveto pismo kaže, grešnici su spašeni milošću; i:

to nije od vas: Božji je to dar; ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.[22]

Vladavina grijeha je, dakle, nadvladana vladavinom Božje milosti; kao što kaže Sveto pismo:

da bi, kao što je grijeh vladao smrću, tako i milost putem pravednosti vladala za život vječni po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. [23]

Obilje milosti uvelike nadilazi sva zla grijeha. Jednom kada se vjeran grešnik pouzda u Isusa Krista kao svog jedinog jamca i kao jedinu pomirbenu žrtvu, on otkriva ne samo da je oslobođen od svojih grijeha, nego i da “kraljuje u životu” po Isusu Kristu. Kao što Sveto pismo navodi:

Jer ako je grijehom jednoga smrt zavladala putem toga jednoga, mnogo će više oni koji primaju obilje milosti i dara pravednosti vladati u životu po jednome, Isusu Kristu.[24]

U pokušaju da oponaša Božji plan spasenja, Rimokatolička crkva tvrdi da su za spasenje potrebni njezini sakramenti. Stoga je njezino službeno učenje sljedeće:

Crkva tvrdi da su sakramenti Novoga saveza vjernicima nužni za spasenje.[25]

Dakle, Katolička crkva svojih sedam fizičkih sakramenata prikazuje kao sredstvo za dobivanje milosti Duha Svetoga posredovanog putem nje.[26] Težnja Vatikana je da svoje simboličke sakramente predstavi kao djelotvoran način za spasenje. No iako je privlačan, takav način postizanja tobožnjeg spasenja putem sakramenata nije ništa drugo doli prastara napast očitana u čovjekovu vlastitu trudu, radu i djelima kojima on misli da može steći ili zaslužiti Božju naklonost. Takva ideologija je pod vječnim prokletstvom, jer izopačava Kristovo Evanđelje.[27] Svećenici Katoličke crkve udjeljuju sedam sakramenata i oni su, po gledištu Vatikana,

“primili vlast koju Bog nije dao ni anđelima ni arkanđelima … Ono što svećenici ovdje dolje izvrše, to Bog gore potvrđuje”[28]

U Novom zavjetu se ne spominje nikakvo sakramentalno svećenstvo, nego samo starješine i pastiri (pastori).[29] Ovaj izvještačen sustav vjerovanja Katoličke crkve tegoban je teret za duše muškaraca i žena. Međutim, istina Isusova Evanđelja postavlja pred svakog čovjeka rješenje koje mu je potpuno dovoljno da se uspješno suoči sa svim zlom. Snaga Evanđelja je dovoljno jaka da ljudima pruži mir duše i podigne ih u život i samo Nebo. Isto to Evanđelje onima koje je Gospodin Isus otkupio daje da se raduju slavnoj milosti koja proizlazi iz Njegova nauma za vječan život.

A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj život je u njegovu Sinu.[30]

Vječni Sin Boga Oca ima život u vlastitoj suštini svog Bića kao Božje riječi koja “postade tijelom”, kao sto je zapisano u Svetom Pismu,

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom i Riječ bijaše Bog. On u početku bijaše s Bogom. Sve je po njemu postalo, i nije bez njega postalo ništa što je postalo. U njemu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima. I svijetli svjetlo u tami i tama ga ne obuze…. Bijaše to Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. On na svijetu bijaše i svijet po njemu postade, a svijet ga ne upozna. K svojima je došao i njegovi ga ne primiše; a svima koji ga primiše on dade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime, koji nisu rođeni od krvi, ni od volje tijela, ni od volje muškarčeve, nego od Boga. I postade Riječ tijelom i prebivaše među nama; i promatrali smo slavu njegovu, slavu kao u jedinorođenoga od Oca, punog milosti i istine.[31]

Po Sinu Božjemu, vječan život je dan svakom istinskom vjerniku.[32] Međutim, Katolička crkva uči da Božja milost dolazi putem rimokatoličkih sakramenata.[33] Svatko tko vjeruje u sustav katoličkih sakramenata te svoju dušu i povjerenje prepušta sakramentalnoj liturgiji, ne vjeruje u Isusa Krista samoga kao jedinu i dovoljnu pomirbenu žrtvu.

Katolik vjeruje u misu, to jest euharistiju

U središtu rimokatoličanstva je misa ili euharistija, određena od strane Drugog vatikanskog sabora (koncila) kao “izvor i vrhunac cijelog kršćanskog života.” Katoličanstvo tvrdi da je misa žrtva i da je žrtva Kalvarije i mise jedna te ista; ili, “jedna žrtva.” S tim u vezi katoličanstvo drži:

“Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja: U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa.”[34]

Pojam beskrvne žrtve proturječan je sâm po sebi. U poslanici Hebrejima istaknuto je, naime, sljedeće:

I bez prolijevanja krvi nema oproštenja.

[35]

 

Beskrvna žrtva je uistinu besmislena nedosljednost koja može služiti samo za obmanjivanje. Gospodnja večera nije žrtva, nego spomen na Njegovu žrtvu. Vino i kruh simboliziraju Njegovu krv i tijelo, koje je jednom i za sva vremena žrtvovano na Kalvariji. Dok čeka Njegov povratak na Zemlju, istinski vjernik sa zahvalnošću i s hvalom jede kruh i pije vino u spomen na Kristovu pomirbenu žrtvu. Dakle, u ovom primjeru je ponovno očigledna razlika u vjerovanju istinskog vjernika u pogledu Gospodnje večere i vjerovanju katolika u pogledu mise ili euharistije.

Što se tiče istinskog vjernika, ne može više biti podsjećanja na grijehe, ni srama zbog tih grijeh, a u ovom sadašnjem, kao ni osude protiv njega u budućem životu. Kristova žrtva je jednom za svagda. Njezina snaga je vječna. Sveto Pismo kaže:

Sada, dakle, nema osude onima koji su u Kristu Isusu; koji ne hode po tijelu, nego po Duhu.[36]

Isus Krist Gospodin pribavio je savršeno, vječno spasenje za one koji iskreno vjeruju u Njegovu dovršenu žrtvu. To nije slučaj s jadnim katolikom, koji i dalje ovisi o takozvanoj “božanskoj žrtvi koja se slavi u misi“.[37]

Katolik se ne moli samo Isusu Kristu, nego i Mariji i svecima

Istinski vjernik na Isusa Krista gleda kao na jedinog posrednika:

Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus.[38]

Sjaj Evanđelja je u tome da je srce vjernika usmjereno samo na Isusa Krista, koji je izvor života. Katolik će se, međutim, također moliti Mariji i svecima. To je zato što Katolička crkva službeno uči:

“Zajedništvo s pokojnicima. Poznajući dobro zajedništvo cijeloga otajstvenog Tijela Isusa Krista, Crkva putnika već od prvih vremena kršćanstva s velikim je poštovanjem njegovala spomen mrtvih i, jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se oproste grijesi (2 Mak 12,46), za njih je prinosila i molitve. Naša molitva za njih može im ne samo pomoći, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u nasu korist.”[39]

Biblija uči da je samo Bog beskonačan, vječan i nepromjenjiv u svom biću, mudrosti, moći, svetosti, pravednosti, dobroti i istini. Dakle, samo On čuje molitve, On je sve-svet; jednom riječju, on jedini je Bog. Molitva usmjerena mrtvima, a ne Gospodinu Bogu samome, najviši je izraz bogohuljenja! Pozivanje ili zazivanje mrtvih, to jest prizivanje duhova, strogo je zabranjeno u Bibliji.[40] Kao jedini zakoniti veliki svećenik, Isus Krist u potpunosti zadovoljava sve zagovorničke molitve koje su istinskom vjerniku potrebne; kao što Sveto Pismo kaže:

Krist je taj koji je umro, štoviše i uskrsnuo, koji je zdesna Bogu, koji i posreduje za nas..[41]

Dakle, jadan prevareni katolik koji ustraje u tome da slijedi rimokatoličku tradiciju prizivanja mrtvih ili molitve mrtvima, nema biblijsku osnovu na temelju koje bi ga Bog Otac čuo i uslišao. Sveto pismo tvrdi da, u potrazi za drugim posrednicima, katolici odbijaju jedinstvenu otkupiteljsku službu Gospodina Isusa Krista, koji je od Boga Oca odabran kao jedini posrednik novog saveza milosti.[42]

Zaključak

U Svetom pismu vjerniku je Isus Krist otkriven kao “Jahve, Pravednost naša”.[43] Sjaj Evanđelja je u tome da je srce vjernika usmjereno na Isusa Krista, koji je izvor života iz kojeg vjernik pije sve više i dublje od rijeke života koja je na Kristovoj desnoj strani. Vječan život može se naći samo u Isusu Kristu, Njegovu savršenu životu i Njegovoj sve-dovoljnoj pomirbenoj žrtvi.

Svi mi koji otkrivena lica slavu Božju kao u zrcalu gledamo, u istu se sliku preobražavamo iz slave u slavu, i to kao od Gospodinova Duha..[44]

To je istinsko žarište, jer se vjernik, što se tiče života, uči sve više i više dosljedno gledati samo na Gospodina Isusa Krista. Koliko je to sasvim drugačije od cilja i sudbine koju je papinski Rim namijenio ljudima. Rim katolike i čovječanstvo u cjelini navodi na obredne sakramente i na svoju vladajuću hijerarhiju koja te sakramente podupire. Međutim, biblijsko Evanđelje ne uključuje nikakve obredne znakove; umjesto toga vjernici su upućeni na to da slijede biblijski nalog i upere pogled u

Začetnika i dovršitelja naše vjere, Isusa, koji je, prezrevši sramotu, umjesto radosti što je stajala pred njim podnio križ i sjeo zdesna Božjega prijestolja.[45]

Dakle, Isus je Autor i Dovršitelj naše vjere: njezin početak i svršetak. “Uperiti pogled u Isusa” znači da s povjerenjem usredotočimo svoje srce i um na Njega. U Njemu je milost. On je izvor svake milosti i namiruje sve potrebe svakog vjernika. život vjernika proizlazi iz Krista i usmjeren je na Njega; On je njegov početak i konačan svršetak. Pravi život je taj koji se živi u osobnom i prisnom zajedništvu s Kristom; kao što je apostol Pavao rječito izjavio:

Jer meni je živjeti Krist.[46]

To znači da čovjek, nakon što ga sâm presveti Bog opravda od njegovih grijeha, treba hoditi Kristovim putovima i preuzeti na sebe Kristov jaram te učiti od Krista, tako da duboko pije iz Božje zapisane Riječi i počne slijediti ono što govori Sveto pismo, umjesto da osmišljava vlastita mjerila ponašanja i življenja. Gospodin Isus je iskrene ljude predane farizejima oslovio vrlo snažnim riječima. Oni su velikog svećenika Kajfu smatrali svojim vođom i poglavarom, no Gospodin im je rekao:

Ako ne vjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u svojim grijesima.[47]

Mnogi današnji katolici gledaju na papu jednako kao što su nekoć farizeji gledali na velikog svećenika. Isto tako i danas, kao što je nekada bilo s farizejima, dokle god bilo koji katolik nastavlja priznavati papu kao “Svetog Oca”, on tim činom, zapravo, poriče pravog Oca i Sina. Apostol Ivan o tome kaže:

Tko je lažljivac ako ne onaj tko niječe da Isus jest Krist? Onaj je antikrist tko niječe Oca i Sina.[48]

U kontekstu te Ivanove izjave Antikrist je onaj tko niječe da je Isus kao Krist, po samom tom nazivu, jedini otkupitelj grijeha i jedini posrednik između Boga Oca i čovjeka (jer “Krist” znači “Mesija”, to jest “Pomazanik”).  Ono što je još jasno iz Ivanovih riječi jest to da su tvrdnje papinstva same po sebi istovjetne s tvrdnjama Antikrista.

Osoba koja ustraje u svojim grijesima, u svojim će grijesima i umrijeti. Gospodin Isus Krist je umro umjesto pravog vjernika. Njegov život i dovršena žrtva jedina je otkupnina za vjernika.

Sin čovječji nije došao da mu se služi, nego služiti i dati svoj život kao otkupninu za mnoge.[49]

To je cijena koju je presveti Bog zahtijevao da bi, u pogledu oproštenja grijeha, mogla biti zadovoljena Njegova pravednost. Kao ishod Isusovog namirenja Božjeg zakona, istinski vjernik je putem samoga Krista zauvijek oslobođen od kazne za svoje grijehe i od Sotone.

Jer plaća za grijeh je smrt, a milosni dar Božji je život vječni po Kristu Isusu,Gospodinu našemu.[50]

Takav Božji dar obuzima naša srca dubokom zahvalnošću, s kojom navješćujemo:

Jer sve je od njega, i po njemu, i za njega. Njemu slava u vjekove! Amen.[51]


Ako je Gospodin svojom milošću dotaknuo Vaše srce, bilo bi mi drago da mi se javite. Možete mi poslati E-mail na hrvatskom ili engleskom jeziku, na adresu: richardmbennett@yahoo.com

Zahvaljujem.

Autor dopušta umnažanje ovoga članka ako se to učini u cijelosti, bez ikakvih promjena.

Dopušteno je i ovaj članak objaviti u cijelosti na internetskim stranicama.

Naša Web-stranica: http://bereanbeacon.ovh/hr ili:  http://bereanbeacon.ovh


[1] Evanđelje po Ivanu 17,3

[2] Katekizam Katoličke Crkve, član 181

[3] Katekizam, član 181

[4] Članak pod naslovom, “’Sve to se ne smije uzeti zdravo za gotovo !’ Kaže Sveti Otac.” http://www.zenit.org/en/articles/all-this-must-not-be-taken-for-granted-says-holy-father  8. 9. 2014.

[5] Evanđelje po Marku 14,36

[6] Poslanica Rimljanima 8,14-17

[7]I biti ću vam Otac, a vi ćete biti moji sinovi i kćeri, govori Bog Svevladar.” Druga Poslanica Korinćanima 6,18

[8] Evanđelje po Ivanu 17,11

[9] Rimokatolički Kanon 752 http://www.vatican.va/archive/ENG1104/_P2H.HTM

[10] Evanđelje po Mateju 22,37

[11] Evanđelje po Mateju 23,9

[12] http://w2.vatican.va/content/francesco/en/speeches/2014/june/documents/papa-francesco_20140608_invocazione-pace.html#Distinguished_Presidents

[13] Psalmi 135,6

[14] Knjiga proroka Izaije 43,12-13

[15] Psalmi 103,19

[16] Knjiga proroka Jeremije 23,24

[17] Poslanica Hebrejima 4,13

[18] Poslanica Kološanima 1,15.18

[19] Katekizam, član 882

[20] Izvori Katoličke Dogme, Henry Denzinger-ov Enchiridion Symbolorum # 469

[21] Prva Ivanova poslanica 4,9-10

[22] Poslanica Efežanima  2,8-9

[23] Poslanica Rimljanima 5,21

[24] Poslanica Rimljanima 5,17

[25] Katekizam, član 1129

[26]Sakramenti daju milost, no osim toga, sam čin na koji se oni slave, omogućava vjerniku da najučinkovitije primi tu milost na plodan način, i da štuje Boga pravilno, i prakcticira ljubav.”

http://www.catholic.org/prayers/sacrament.php

[27]Navješćuje li vam tko evanđelje protivno onom koje primiste, neka je proklet!” Poslanica Galaćanima 1,9

[28] Katekizam, član 983

[29] Pojmovi “nadglednik” i “starješina /pastor” koriste se naizmjenično, Djela apostolska 20,17, 28; 1. Petrova poslanica 5,1-4.

[30] 1. Ivanova poslanica 5,11

[31] Evanđelje po Ivanu 1,1-14

[32] Evanđelje po Ivanu 1,12-13

[33] http://www.adelaide.catholic.org.au/our-faith/sacraments

[34] Katekizam Katoličke Crkve, drugo izdanje, član 1367  (podcrtao autor)

[35] Poslanica Hebrejima 9,22

[36] Poslanica Rimljanima 8,1

[37] Katekizam Katoličke Crkve, drugo izdanje, član 1367 (podcrtao autor)

[38] 1. poslanica Timoteju 2,5

[39] Katekizam Katoličke Crkve, drugo izdanje, član 958

[40] Ponovljeni Zakon 18,9-11

[41] Poslanica Rimljanima 8,34

[42] Poslanica Hebrejima 9,24

[43] Knjiga proroka Jeremije 23,6

[44] 2. poslanica Korinćanima 3,18

[45] Poslanica Hebrejima 12,2

[46] Poslanica Filipljanima 1,21

[47] Evanđelje po Ivanu 8,24

[48] Prva Ivanova poslanica 2,22

[49] Evanđelje po Marku 10,45

[50] Poslanica Rimljanima 6,23

[51] Poslanica Rimljanima 11,36