Nastojanja Rimokatoličke crkve da ugasi reformaciju

Dragi prijatelji,

kao što je prvobitni odgovor Rimokatoličke crkve na biblijsku vjeru reformatora bio isusovački protureformacijski pokret, tako i sada, isusovac, papa Franjo, provodi nastojanja Rimokatoličke crkve usmjerena gašenju reformacije. Stoga je iznimno važno razumjeti što je uključeno u ta nastojanja, ne samo kako bismo ih spriječili, nego kako bismo i unaprijedili vjeru reformacije. Molimo da ovaj članak proslijedite članovima svoje obitelji i članovima crkve te, ako je to moguće, da ga objavite na internetu. Hvala.

Richard Bennett

Najvažnija reakcija Rimokatoličke crkve na biblijsku vjeru reformatora odvila se kroz protureformacijski pokret vođen preko isusovačkog reda u šesnaestom stoljeću. Isusovci su na agresivni način vodili pokret kako bi Rimokatoličkoj crkvi vratili političku i crkvenu vlast koju je imala prije reformacije. Tijekom četiri stoljeća isusovci su provodili ključna nastojanja  protureformacije, podržavajući papinski autoritet i ponovu uspostavu sakramentalnog sustava te promovirajući mistiku i praznovjerje među mnogim narodima koji su bili dirnuti biblijskim načelima reformacije. Isusovci su tražili moćne i utjecajne osobe te radili na stjecanju naklonosti osoba iz područja njihovih krugova utjecaja, posebice preko podučavanja njihove djece.

Ova isusovačka praksa bila je inkorporirana u Drugi vatikanski sabor (1962-1965). Njegovo veliko postignuće bila je planirana strategija lažnog ekumenizma. Odlučeno je da se sve ostale „kršćanske” institucionalne denominacije i njihovi članovi vrate pod okrilje papinskog Rima. Stoga je, od Drugog vatikanskog sabora, papinski Rim neumorno djelovao na postizanju priznanja jedine kršćanske crkve. Svi ostali, posebno evangelici, označeni su kao „odmetnuta braća” i, prema tome, mogla su dobiti priznanje kao autentični kršćani jedino ujedinjenjem s „Majkom Crkvom”. Tako je Rimska crkva nastavila djelovati do trenutka njezine prihvaćenosti kao poglavarice kršćanstva.

Pokušaji gašenja reformacije preko Luteranske svjetske federacije

Godine 2016. vješti isusovac, papa Franjo, vodi najnovije aktivnosti Rimske crkve prema poništenju reformacije. Iznimno je važno razumjeti što je uključeno u te aktivnosti, ne samo kako bismo ih spriječili, nego kako bismo ujedno unaprijedili reformacijsku vjeru. 25. siječnja 2016., Catholic News Service izvijestila je da će papa Franjo posjetiti Švedsku 31. listopada 2016.,

„kako bi sudjelovao u ekumenskom bogoslužju i aktivnostima početkom godine, povodom obilježavanja 500. godišnjice protestantske reformacije. Papa Franjo vodit će ekumensku komemoraciju u Lundu uz biskupa Muniba Younana, predsjednika Luteranske svjetske federacije i velečasnoga Martina Jungea, glavnog tajnika Federacije”, izjavljeno je u zajedničkom priopćenju za tisak od strane Papinskog Vijeća za Promicanje kršćanskog jedinstva i Luteranske svjetske federacije.[1]

Otpadništvo Rimokatoličke crkve i Luteranske svjetske federacije već je potvrđeno 31. listopada 1999. godine kada su zajedno izdali sporazum pod naslovom „Zajednička deklaracija o doktrini opravdanja”.[2] Zajednička službena izjava pod naslovom „Opravdanje grešnika” deklarira: „Mi zajedno ispovijedamo da se krštenjem Duh Sveti sjedinjuje s Kristom, opravdava i istinski obnavlja osobu”.[3] Biblijska istina je, međutim, da se vjernikova vjera ne može temeljiti na  nikakvom fizičkom učinku, jer prava vjera je vjera u savršeni život Isusa Krista i u Njegovu žrtvu koja opravdava osobu. Dakle, opravdanje grešnika moguće je samo po milosti Božjoj i samo kroz vjeru u Isusa Krista.[4] Tvrditi da uzročni učinak „u krštenju” opravdava pojedinca pred Svetim Bogom pokušaj je negiranja Gospodinove milosti i Njegovog dovršenog djela na križu. To je „propovijedanje nekog drugog evanđelja”.[5] Opravdanje pomoću same Božje milosti, kroz samu vjeru, bio je veliki princip Martina Luthera koji je Luteranska svjetska federacija u potpunosti kompromitirala 1999-te kroz dulji ekumenski dijalog s Rimokatoličkom crkvom.

Rimokatolička crkva jača svoj ekumenski utjecaj na anglikansku crkvu

Štoviše, 9. veljače 2016. godine, ista Catholic News Service izvijestila je da „…je westminsterski nadbiskup bio domaćin večernjeg bogoslužja u bivšoj kući kralja Henrika VIII. To je prvi put da je bogoslužje provedeno prema latinskom obredu Katoličke crkve u palači kraljevske kapele u više od 450 godina”.[6]

Taj, najnoviji, upad mogao se predvidjeti kroz posjet pape Benedikta XVI. Velikoj Britaniji u rujnu 2010. Taj posjet opisan je kao „bez presedana prilika za jačanje veza između Velike Britanije i Svete Stolice o globalnim inicijativama, uz važnu ulogu vjere u stvaranju jakih zajednica”.[7] Papa se obratio britanskom civilnom društvu u Westminsterskoj dvorani [oba doma Parlamenta].[8]

Iako je kralj Henrik VIII. prekinuo politički odnos s papinskim Rimom, osobno se nikada nije odrekao rimokatoličkog učenja. Prema tome, današnja Engleska crkva koju zastupa Westminsterski nadbiskup i koja oponaša rimokatoličke doktrine, sve se više zbližava s otpadničkom Rimokatoličkom crkvom preko ekumenskog dijaloga, točno kako je to i bilo u cilju papinstva prema podacima izloženima u dokumentu broj 32. Drugog vatikanskog sabora.[9]

Sada, 2016. godine, dva izvješća koja smo dokumentirali najavljuju realizaciju 500-godišnjih papinskih nastojanja usmjerenih „gašenju“ reformacije. Dakle, potreban je osvrt na povijesne činjenice o reformaciji kako bi se pokazalo da su planirani Rimokatolički ekumenski sastanci s obojicom, predsjednikom Luteranske svjetske federacije i westminsterskim nadbiskupom, posebno namijenjeni promoviranju otpadničke izdaje reformacijske vjere.

Autentična reformacijska vjera „Sola fide”, Spasenje samo po vjeri

Martin Luther u Njemačkoj, John Calvin, Lefevre i Farel u Francuskoj te Zwingli u Švicarskoj predstavljaju autentičnu reformacijsku vjeru. suštinski karakter njihove reformacijske vjere je u vjeri u spasenje pred Svetim Bogom putem same Njegove milosti. Ujedinjeni u istini Božje riječi, vjerovali su u spasenje svakog pojedinca preko same Božje milosti, kako Sveto pismo i navodi: „Jer milošću ste spašeni po vjeri; i to nije od vas: Božji je to dar; ne po djelima, da se ne bi tko hvastao”.[10] Svi su oni učili biblijsku istinu da, „svi su sagriješili i lišeni su Božje slave, a opravdani su besplatno njegovom milošću, putem otkupljenja koje je u Kristu Isusu (…) pokazujući svoju pravednost u sadašnje vrijeme: da je [Bog] pravedan i da opravdava onoga tko vjeruje u Isusa”.[11]

Dakle, spasenje samo po vjeri ili „Sola fide”, potvrđuje biblijsku doktrinu da je čovjek spašen samo po milosti, jedino kroz vjeru u Krista. Vjerom u Krista pripisuje nam se Njegova pravednost kao jedino moguće zadovoljenje Božje savršene pravednosti. Stoga Sveto pismo kaže: Jer njega koji nije upoznao grijeh, on je zbog nas grijehom učinio da mi postanemo pravednost Božja u njemu.”[12]

Reformacija je imala determinirana obilježja, a po mnogima od njih razlikovala se od bilo kojeg drugog duhovnog preporoda u povijesti. Jedna od istaknutih značajki pokreta reformacije je njezin teritorijalni doseg. Pokrenuta je istovremeno i neovisno u različitim europskim zemljama. Ljudi poput Martina Luthera, Johna Calvina, Lefevrea i Zwinglija jednoglasno su propovijedali protiv rimokatoličkih rituala i uzdizali vjeru u samoga Krista kao jedini način spasenja. Iako je Luther imenovan začetnikom reformacije, drugi reformatori, također zagovornici Svetog pisma kao jedinog temelja istine, propovijedali su isto evanđelje milosti. Sveto pismo, i isključivo Sveto pismo, temeljni je standard prema kojemu se mora mjeriti svako učenje i nauk svake crkve.

„Sola scriptura” ili Samo Pismo: moćni princip reformacije

Nakon naizgled beskonačnih godina posrtanja u heretičkoj papinskoj tradiciji, vidjevši svjetlost reformacije, Europa je počela prilaziti istinskoj biblijskoj kršćanskoj vjeri. Martin Luther govorio je riječima koja dopiru do srca Božjeg naroda: „Ukoliko me ne uvjerite Svetim pismom i zdravim razumom – ne prihvaćam autoritet papâ i crkvenih sabora, jer su proturiječili jedni drugima – moja savjest je sužanj Božje riječi. Ne mogu i neću ničega se odreći, jer ići protiv svoje savjesti nije ni ispravno, ni sigurno. Neka mi Bog pomogne. Amen.”[13] Doista, Luther je  jednostavno otkrio ono što je bio osvjedočeni standard našeg Gospodina i njegovih apostola. U pustinji iskušenja, Gospodin Isus tri puta odbio je đavolskog princa, govoreći: „Zapisano je.” Na primjer, „Ali on odgovori i reče: “Zapisano je: ‘Neće čovjek živjeti samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.’[14]  U izjavi „Zapisano je”, Gospodin je koristio precizni izraz koji je korišten osamdeset puta u Svetom pismu. Ponavljanjem fraze naglašena je važnost sadržaja. Gospodinovo potpuno prihvaćanje autoriteta Pisane riječi vidljivo je i u Njegovim riječima: „Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke: nisam ih došao ukinuti, nego ispuniti. Jer, zaista, kažem vam: Dok ne prođe nebo i zemlja, ni najmanje slovo, ni jedna crtica, neće nestati iz Zakona dok se sve ne ispuni.”[15] U skladu s tim, na drugom mjestu zapisano je: „riječ svoju si uzveličao povrh svega imena svojega.”[16] Reformatori su se poklonili u pokornosti isključivom autoritetu Božje riječi, kao što ih je apostol Pavao i podučavao: „Svo Pismo je od Boga nadahnuto i korisno je za nauk, za uvjeravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti: da čovjek Božji bude savršen, posve opremljen za svako dobro djelo.[17]

Dakle, Luther i reformatori koje je Gospodin podigao u tom trenutku znali su da je savjest osobe vezana za Božju pisanu riječ: „Tvoja riječ je istina.[18] Doista, svi istinski učenici moraju priznati da postoji apsolutni standard prema kojemu se bilo koja stvar može prosuditi je li istina ili laž, i prema tome, je li draga ili nije draga Bogu. Nije, naime, moguće posjedovati Isusa Krista kao Učitelja i Gospodina i istovremeno odbiti vladavinu Očeve riječi u i po Njemu. Ako osoba voli Boga ona će voljeti i Njegovu riječ, to jest samu Božju riječ bez primjesa tradicije. „Riječ tvoja nadasve je čista: stoga ju ljubi sluga tvoj.”[19] Osoba ne može reći da ljubi Boga, a da ne voli Njegovu riječ; jer obilježja prave duhovne ljubavi očita su u Pismu: „Riječi tvoje bijahu nađene i ja sam ih jeo; i bijaše mi riječ tvoja na radost i veselje moga srca: jer sam nazvan tvojim imenom, Gospodine, Bože.[20]

Stavivši svoju vjeru u podložnost Božjoj pisanoj riječi, reformatori nisu mogli učiniti drugačije nego osuditi lažnu rimokatoličku dogmu da je „Sveta predaja” ključna u spoznaji istine. Ipak, to neistinito vjerovanje ostaje u sustavu nauka Rimokatoličke crkve, kao što je to i navedeno u Katekizmu Katoličke crkve. „Sveta predaja i Sveto pismo usko su, dakle, međusobno povezani i združeni. Oboje, naime, proistječu iz istog božanskog vrutka i na neki se način uzajamno hraneći, k istom cilju smjeraju.” Katekizam također navodi:  „A [Sveta] predaja čuva „Riječ Božju, koju Krist Gospodin i Duh Sveti povjeriše apostolima.” „Tako biva da Crkva, kojoj je povjereno prenošenje i tumačenje Objave, svoju sigurnost o svim objavljenim stvarima ne crpi samo iz Svetoga pisma. Zato valja oboje (tj. Sveto pismo i Predaju) primati i častiti jednakim osjećajem pobožnosti i štovanja.”[21]

Učenje reformatora o putu istine i života

U vrijeme reformacije, učenje i potraga za istinom postale su glavne okosnice života. Veliko prijateljstvo i bratimljenje razvilo se među reformatorima, dok je pokret rastao širom Europe i britanskog otočja. Uslijedila je česta razmjena ideja i gostoljubljivost je slobodno pružana. Jedno od iznenađujućih obilježja reformacije bio je opseg kontakta i suradnje među reformatorima dok su poticali jedni druge u svojim naporima. Reformacija se proširila velikom brzinom. Naravno, konsolidacije, poboljšanja i proširenja bila su neizbježna; no teško je zamisliti da se tako ogroman duhovni preporod, takvih širokih razmjera mogao dogoditi u tako kratkom vremenu, donoseći sa sobom kompletnu promjenu u mislima i u životu ljudi. To je nužno bila Božja providnost, jer je u to vrijeme bilo obrazovanih ljudi koji su znali hebrejski, latinski i grčki, jezike nužne za čitanje Biblije u formatu u kojem je tada postojala. Bilo je, također, ključno da se Biblija prevede na narodni jezik svake zemlje, kako bi ljudi imali privilegiju čitanja Svetog pisma na vlastitom jeziku. Ovaj zadatak zahtijevao je učenost. Svo propovijedanje mnogih Luthera, Latimera, Zwinglija, Knoxa i Wisharta ne bi uspjelo ostvariti reformaciju da u isto vrijeme Biblija nije bila dostupna ljudima na narodnom jeziku. Ako u trenutku u kojem je Latimer propovijedao na Cambridgeu, Tyndale, koji je pobjegao na europski kontinent, nije prokrijumčario natrag u Englesku tisuće primjeraka Novog Zavjeta na engleskom jeziku, kako bi svaki Englez mogao čitati put spasenja sam za sebe, ne bi bilo nikakve reformacije u Engleskoj. Slična situacija dogodila se u Njemačkoj, Francuskoj i u drugim zemljama.

Prava reformacija, raskid s rimokatoličkim totalitarizmom i ne-biblijskim učenjem, izvedena je u relativno kratkom vremenskom periodu. Reformacija je bila konstantni i sveobuhvatni pokret Duha Svetoga. To je bilo uistinu veličanstveno duhovno buđenje gdje su mnoštva bila oslobođena od okova praznovjerja i ritualizma otpadničkog papinstva, i preobraćena evanđeljem milosti. Povratak na isključivi autoritet Svetoga pisma doveo je na poslušnost Bogu i Njegovoj riječi, baš kao što je ponovno otkriće nauka o opravdanju samo po milosti i samo po vjeri dovela svakog istinskog vjernika u izravni i osobni kontakt s Bogom preporoda.

Nasljeđe reformacije

Što je onda nasljeđe reformacije? Kako ga možemo primijeniti danas? Sama reformacija bila je duhovni preporod, utemeljen ne samo u Božjoj riječi, nego i u molitvi, kao što je to slučaj i sa svim prethodnim preporodima i onima koji su usljedili. Najpoznatiji baptistički propovjednik Charles Haddon Spurgeon (1834-1892) kojeg su prozvali „princem propovjednika”, jasno je opisao molitvu koja je bila podrška u održavanju reformacije. Spurgeon je rekao: „Nemojte misliti da je Luther bio jedini čovjek koji je bio na djelu reformacije! Bilo je njih stotine koji su uzdahivali i plakali u tajnosti, ‘Bože, koliko dugo?’, u kolibama po Schwarzwaldu, u kućama diljem Njemačke, na brdima po Švicarskoj, u palačama diljem Španjolske, u inkvizicijskim tamnicama i na zelenim puteljcima diljem Engleske.[22] Dakle, molitva je bila temelj ovog velikog pokreta, s kojim su se bezbrojna srca diljem Europe u predanim molitvenim zahtjevima zalagala kod Gospodina da pošalje moćni pokret svog Svetog Duha.

Prvo veliko buđenje nakon reformacije dogodilo se u 18. stoljeću u Americi i u Velikoj Britaniji, a bilo je povezano s Jonathanom Edwardsom i Georgeom Whitefieldom. Prije izlijevanja milosti Gospodnje, nalazimo molitvu u životima tih ljudi i u životima njihovih suradnika. Također, u Ulsteru u Sjevernoj Irskoj 1859. te krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Walesu, molitva je prethodila sličnim buđenjima.

Zaključak

U svom biblijskom učenju reformatori su proglasili da je samo Bog vječan, beskonačan i nepromjenjiv u svojem biću, dobroti, svetosti, pravdi, snazi, istini i mudrosti. Dakle, samo On čuje molitve; samo On je sama svetost; samo On je Sveti Otac; jednom riječju, slava ide samo Bogu. Dakle, planovi pape Franja da posjeti Švedsku 31. listopada 2016., i westminsterskog nadbiskupa da bude domaćin večernjeg bogoslužja na nekadašnjem domu kralja Henrika VIII., očiti su primjeri otpadništva Rimokatoličke crkve. U 2016. godini obilje je grijeha. Potrebni su nam Svetost Boga, strah od Boga, osuda zbog grijeha i evanđelje milosti . Uz svo to obilje grijeha i obmane u ovom trenutku, kako da živimo i vladamo s Kristom? Sveto pismo daje nam odgovor: „Jer ako je grijehom jednoga smrt zavladala putem toga jednoga, mnogo će više oni koji primaju obilje milosti i dara pravednosti vladati u životu po jednome, Isusu Kristu.”[23] Po primitku izobilja milosti danoj po Kristu, bit ćeš otkupljen iz vladavine smrti, i živjet ćeš i vladati s Kristom dok se dnevno posvećuješ kroz Njegovu riječ po Duhu Svetom, te bivaš u stalnom zajedništvu s Njim. Isto tako s Njim, ti ćeš zauvijek vladati i slaviti Ga za svu vječnost. Vjerujte u Njega samoga i bit ćete sigurni u Njemu, „na hvalu slave svoje milosti, u kojoj nas je učinio prihvaćenima u Ljubljenome.[24]

Preko snage milosti samoga Gospodina Isusa Krista doista možemo živjeti kršćanskim životom kao reformatori u 16., 17. i 18. stoljeću. Gospodnja žrtva je za vjernika u tome da se On supstituirao na mjestu grešnika koji u Njega povjeruju i time zadovoljio zakon u njihovo ime.  Kao što to Sveto pismo kaže: „a svima koji ga primiše on dade moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime.[25]

Toliko istinska je bila ta supstitucija da je Njegova žrtva za njih eliminirala svu nužnost [njihova] kažnjavanja. Time što je postao zamjenska žrtva za svoj narod [one koji mu pripadaju], Isus Krist je na sebe preuzeo njihovu zakonsku odgovornost. U divnim riječima Svetog pisma, „ali kada je došla punina vremena, izaslao je Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi one koji bijahu pod Zakonom, da primimo posinjenje.”[26]

Gospodin Bog obećao je da će biti Otac istinskih vjernika – da će oni biti Njegovi sinovi i kćeri. To je najveća moguća čast. Koja je krajnja nezahvalnost da netko kleveće takav dar i prezre Krista i vječni život u korist otpadničke Rimokatoličke crkve! Stoga je Gospodin obećao: „Sve koje mi daje Otac doći će k meni; a onoga tko k meni dolazi, nipošto neću izbaciti van.”[27] Oni koji su se odazvali Božjem pozivu dani su Kristu i primljeni su od Krista, jer jedino preko njegove krvi koju je prolio za spasenje grešnika mogu biti spašeni. Gospodin Bog svojim Duhom uvjerava u grijeh, pravednost i sud one koji priznaju svoju krivicu i potrebu za spasenjem. Zove li vas Gospodin Bog? Samo u Gospodinu Isusu Kristu nalazimo slobodu i život vječni! Njegovom milošću vjerujte u Njega i Njemu samome, „Jer milošću ste spašeni po vjeri; i to nije od vas: Božji je to dar; ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.[28]


Richard Bennett, http://bereanbeacon.ovh

Autor dopušta umnažanje ovoga članka ako se to učini u cijelosti, bez ikakvih promjena.

Dopušteno je ovaj članak objaviti u cijelosti na internetskim stranicama


[1] www.catholicherald.co.uk/news/2016/01/25/pope-francis-to-visit-sweden-for-reformation-commemoration/   2/23/2016

[2] Iz naseg članka: www.bereanbeacon.org/new-blog/2015/10/17/the-catholic-lutheran-accord

[3] Luteransko-katolički sporzaum, “Zajednička deklaracija o doktrini opravdanja”, 31. listopad 1999, odjeljak: 4.4

[4] Evanđelje po Ivanu 6:29; Rimljanima 2:28, 29; Efežanima 2:8-9; Kološanima 2:11; Rimljanima 3:21-26

[5] Galaćanima 1:8-9

[6] www.dailymail.co.uk/news/article-3439293/Hampton-Court-Palace-chapel-holds-Catholic-service-Henry-VIII-broke-away-Rome-16th-century.html  2/23/2016

[7] https://zenit.org/articles/uk-queen-government-welcome-papal-visit

[8] http://www.parliament.uk/business/news/2010/09/papal-visit/

[9] Dokument Drugog vatikanskog sabora,“Razmišljanja i prijedlozi za ekumenski dijalog”, Kolovoz 1970

[10] Efežanima 2:8-9

[11] Rimljanima 3:23-24, 26

[12] Druga Korinćanima 5:21

[13] http://www.christianity.com/church/church-history/timeline/1501-1600/martin-luthers-most-noble-words-11629925.

[14] Evanđelje po Mateju 4:4

[15] Evanđelje po Mateju 5:17-18

[16] Psalmi 138:2

[17] Druga poslanica Timoteju 3:16-17

[18] Evanđelje po Ivanu 17:17

[19] Psalmi 119:140

[20] Knjiga prorokaJeremije 15:16

[21] Katekizam Katoličke Crkve, paragraf 80, 81 and 82

[22] www.the-highway.com/revival-reformation_Lamb.html 2/23/2016

[23] Rimljanima 5:17

[24] Efežanima 1:6

[25] Evanđelje po Ivanu 1:12

[26] Galaćanima 4:4-5

[27] Evanđelje po Ivanu 6:37

[28] Efežanima 2:8-9